Reci joj da ju voliš!
Je li sramota osjećati? Kakva su ovo vremena došla da je ljubav problem? Da, zavolio sam te jako, ušla si mi pod kožu, puno su mi značile poruke prije spavanja, imao sam osjećaj da imam nekog svog, nekog tko misli i moli za mene. Da, sjetio sam te se svako malo tijekom dana, zagledao bih se u nešto neodređeno i vidio pred sobom taj tvoj široki i iskreni osmijeh, te vesele oči, tu kosu svezanu u rep, te ruke i vrat koji toliko volim. Volim ih i danas i još ću dugo. Često razmišljam, slušajući ljubavne jade bliskih ljudi kako ne razumijemo da je lijepo i pametno reći nekome da ga volite, pogledati u oči, zagrliti, poljubiti u obraz i reći: „Volim te i želim biti s tobom.“ Svi nešto kalkuliraju, tipa šta će ona misliti ako joj kažem da ju volim, neće li me dobiti izručenog na nekom pladnju i moći manipulirati mojim tako istočenim osjećajima. Ma rekao ti je evo me ženo tu sam, ljubit ću te cijelu, kuhati ti čaj kad te uhvati gripa, češljat ću te i umivati, presvlačiti, mazati kremama za temperaturu, bit ću tu za tebe, nitko mi od tebe neće biti važniji. Ja sam tvoj čovjek, stup na koji se možeš nasloniti kad ti teško bude, kip sveca koji možeš zagrliti kad ne prođeš na natječaju za posao. Ja sam taj komadić tebe koji će te voljeti bez obzira na sve, ja neću kalkulirati, neću igrati glupe igre, raširit ću ruke, otvoriti srce i pluća za zrak koji izdahneš. Želim biti tu, tvoja infuzija ljubavi, tvoj melem, stijena i jastuk, spužva i cvijet tvoj. Ajde ti fino, dragi prijatelju večeras u cvjećarnu, kupi što možeš, nek ti složi da izgleda lijepo, da miriši, nek umota u neki fini papir, nek sljubi ruže crvene jednu uz drugu, da se dodiruju, ali da si ne smetaju. Uzmi to šareno blago i kreni pješke do njezine kuće. Znam, nije ti lako, ljudi te gledaju jer znaju po tom cvijeću da si uzbuđen, da osjećaš, da voliš i želiš da te ona voli. Neka znaju, nije te briga, otkad je to sramota voljeti i ljubiti, kakva su to vremena došla da je osjećati grijeh i sramota neka? Znam, što ako otvori mama, a tek ako je otac bio blizu vrata kad si pozvonio? Znam, izložen si, ali i jak. Snagu ti daje ljubav koju osjećaš za to mirišljavo žensko srce, snagu ti daje čisti osjećaj kojim ju grliš i sanjaš, jak si prijatelju, hodaj samo, sve si bliže. Nebo te gleda dok ti koljena klecaju i dlanovi se znoje, nebo već zna kako si prošao, nebo zna hoće li ti osjećaji biti uzvraćeni, hoće li se rizik i trema isplatiti. Zato se pod nebom nemaš čega bojati, ono ti glavu čuva, ono je uz svakoga od nas koji vjerujemo da će ljubav srušiti zid svaki. I tako ćeš pun ljubavi i željan njezinih ruku i očiju stići pred vrata. Žamor je unutra, tu je tvoja ljubav, tu uči, kuha si večeru ili gleda slike s mora. Iza ovih ti vrata do kasno u noć tipka poruke, one tople, drage, ljubavne, one za laku noć i dobar san, one bez kojih više ne znaš zaspati. Pozvoni. Ali ovo i ono, znam. Pozvoni. Namjesti se iza tog cvijeća, gurni nos u ruže, al pazi na trnje. Nasmij se, popravi frizuru, budi pristojan. Otvori mama. Iznenađena, pita koga trebaš. Anu. Anaaaaa, treba te neki prijatelj!!!!! Samo malo pričekajte, sad će ona, uči ovih dana puno. A vi ste prijatelj s faksa? Pomisliš da kažeš ne gospođo ja sam dečko koji voli i ljubi vašu kćer, ja sam luđak koji ju želi udisati i ljubiti dok ne zaspe, želim ju čuvati u krilu do jutra, želim ju maziti, želim da ne bude više vaša nego moja. Ali šutiš, pa nisi lud to reć’. Ana siđe, širom otvori oči, nasmiješ se nevješto, gurneš joj cvijeće u ruke ko štafetu neku, ona popravlja kosu ko što cure rade kad im je neugodno. Ali drago joj je da te vidi, voli i ona tebe već dugo. Ana, došao sam ti reći da te volim. Tih par riječi odjekuje dvorištem stare kuće na brdu, nadaš se da nisu došle do mame u kuhinji ili bar da će ih krčkanje sarme nadglasati. Ana stoji, gleda te ravno u oči. Ana, došao sam ti reći da te volim, ponoviš k’o da netko nije čuo. Čula sam. Pa šuti. I ja tebe volim već dugo. Zagrliš ju, tu na njezinim vratima, ruže padnu k’o da više nisu nikome potrebne, ruke se omotaju, usne spoje, jer su dugo čekale. Ona pritvori vrata izvana, predaje ti se, priznaje da voli, imaš curu ti hrabri čovječe, od sada imaš ljubav, srce koje će svaki dan pomalo misliti na tebe, ruke koje će te grliti, oči koje će te sanjati. Ti koji ovo čitaš, a voliš, nemoj čekati. Tko zna koliko još večeri imaš u ovom odbrojavanju do nule. Kupi svoje ruže, ili ih ukradi ako love nemaš, skupi se i hodaj do nje. A šta se to može dogoditi. Da te ne prihvati ili da se ujutro probudiš znajući da negdje za tebe kuca srce mlade žene koja jedva čeka da te vidi i čuje. Daj ljubav. Ljubav će te onda i pronaći. Da, moraš naći i cvjećarnicu.
(785)