Otac, kralj tvoga djetinstva
Šta ćete vas dvojica kad me više ne bude? Gledam naše slike, gdje smo sve zajedno bili, kuda sam vas sve pokušavao odvesti, što sve vam priuštiti. Trudio sam se biti jak tata, nisam uvijek uspijevao. Sad sam doma, slušam orkestar kako svira glazbu iz filma „Once upon a time in America“ i violine me odnesu u neku tugu i sjetu, jer brinem kako ćete vas dvojica kad mene više ne bude. Tko će vas prije sna izljubiti, tko će vas čuvati, tko o vama brinuti, tko će vas štititi od svijeta?
Sami, reći ćete, već smo veliki. Ali, znate, otac nikada ne prestaje brinuti za sinove. Niti jednu večer nisam legao sam u onom prokletom stanu na brdu, a da nisam pomislio gdje ste vas dvojica, kako ste, spavate li mirno, jeste li usnuli zadovoljni i sigurni. Niti jednu večer otkako ste rođeni. Sjećate se kad sam vam prije spavanja po stoti puta pričao priču o vuku i tri praščića? Ono kad je jedan bio lijen i napravio kuću od slame koju je vuk bez problema mogao otpuhati.
E, sad se ja osjećam kao taj praščić bez krova nad glavom, sad i ja razmišljam jesam li vam trebao još nešto reći, još vas za život bolje pripremiti, jesam li vam trebao još nešto dati, još vas jednom zagrliti, jesam li? Mogu li u miru zaspati dečki moji, mogu li biti siguran da ćete biti dobro, mogu li pustiti anđelima da me odvedu visoko od vas, preko kreveta na kojem stisnuti spavate, preko krova pod kojim tiho dišete i crtić neki sanjate? Kako tata ikada može bit siguran da je napravio sve, da ostavlja djecu u sigurnim rukama, kako to mora biti kad znaš da odlaziš među oblake i da se više nikada nećemo vidjeti? O tome razmišljam, a zbor i orkestar sviraju glavnu temu iz filma „Misija“.
Moja misija je, dečki moji dragi, ovdje gotova. Znate, kako nisam tražio da se rodim, tako nisam mogao utjecati niti na to kad ću se ugasiti, nemojte mi zamjeriti, nemojte misliti da sam vas lakomisleno ostavio na Zemlji. Nemojte niti slučajno pomisliti da me više nije briga. Ja vas vidim, itekako dobro vas vidim. I pazim na vas. Zauvijek. I pomoći ću vam s matematikom, iako ste lako mogli naći boljeg mentora za te zadatke. Pomoći ću vam oko svega, samo me nećete više vidjeti, samo me nećete više čuti. Ne mogu vam sada ovdje napisati kako će to točno biti, jer ne znam, mogu samo vjerovati da je tamo kuda idem lijepo i toplo. Ne valjda i vruće, znate da vrućinu ne volim.
Ali ne brinite, neću biti opčinjen tom ljepotom niti bojama, stalno ćete mi biti prvi na brizi, stalno ću i uvijek odozgo gledati kuda hodate, što vas u životu muči i kako vam biti blizu. Slobodno možete, kao i kad sam bio tu pokraj vas, vjerovati da vas stari neće iznevjeriti, da će stražariti i bdjeti nad vašim plavim glavama, da će vas prije spavanja zagrliti, izljubiti.
I ti koji ovo čitaš, a ostao si bez oca, ne plači. Tu je on negdje, pokraj tebe. Bdije. Brine. Skrbi i čuva te. Tvoj stari, tvoja stijena, oslonac, tvoja bezrezervna ljubav koja je toliko za tebe propatila za života, toliko se puta pred zlim ljudima ponizio kako bi tebi kupio kruh i Legiće. Tata je samo jedan, onaj veliki i jaki lik, onaj kamen na kojem stojiš, onaj zaleđeni put kojim ćeš bez straha preko velikog jezera. Na drugu stranu. U bolji život. U vječnost.
Ali, ipak, potrudi se malo i ti, potrudite se malo i moji dečki. Otiđite negdje u prirodu, popnite se na brdo, stanite bosim nogama u potok, sjednite u morski plićak. I pomolite se za starog. Podignite oči k nebu i glasno molite. Podignite oči k nebu i priznajte da ste sagriješili. Bit će vam sve oprošteno, moći ćete u novi dan jači za ljubav koju oproštenje sobom nosi, moći ćete ujutro biti jaki i uporni u pokušaju da budete dobri ljudi, pravi prijatelji i oslonci vašim ženama. Oslonci vašoj djeci. Onakvi kakav sam ja pokušao biti vama. Otac stijena. Otac, kralj vašeg djetinjstva. Otac, najjači hrast. Otac. Moj tata. Zauvijek tu. Samo moj.
(95)