On je znao s njom

„Nisi ti taj, žao mi je“. Slušao sam kako njezine riječi lupaju po zidovima sobe i čekao da dođu do mene. I došle su. Jasne, oštre riječi koje znače kraj. Šta si ljubio, ljubio si. Ajde, možda je i bilo vrijeme da netko mene ostavi. Da vidim kako je bilo ostavljanima. Da shvatim koji sam idiot često bio. Da se nož kraja ljubavi zarije i u moju ostarjelu utrobu. Dobro, nije ta ljubav potrajala. Ali me zgrabila i dala nadu da će život bit ok, da trud ima smisla, da taj osjećaj uopće još postoji. I sada ona stoji preda mnom. Ista cura od sinoć, ista usta koja sam tako oprezno ljubio, ista kosa koju sam volio, iste ruke, ma ista ona. I govori mi da ne ide, da je razočarana, da je očekivala više od nekog kao što sam ja. I da je odlučila vratit se njemu. Sirovom seljaku, za moj pojam. Ali, ajde budi malo realan, očito je da je taj i takav znao otključati to mlado srce, da je znao s njom. A ja nisam. On je znao s njom. Pa mu se vraća. I večeras se ljube i grle, vjerojatno se podsmjehujući ostarjelom romantiku koji to nije zgrabio i nabio, nego je držao za ruku, šetao, puno pričao i slao poruke, pažljivo ljubakao, ljubav porukama svaku večer slao. A jbg, moj čovječe, nisi znao kako, a on je znao s njom. Vučem se kući, čekam sakrit se u svoje zidove u kojem i ovi tekstovi nastaju, čekam da nitko ne vidi. Da mogu tugovati i biti slab, da pustim srcu da još jednom zasuzi. A onda kad mu bude malo lakše, počet će s mozgom pričati. I mozak će srcu reći da ste vas dvoje ionako bili dva svijeta, da si odmah mogao znati da nemaš ozbiljne šanse. Da se mala malo igra. U stanci njihove veze. Da ti letiš jer ti se učinilo da to je velika ljubav, da ploviš oblacima nošen bržim pulsom, da to možeš, da s njom možeš, da znaš s njom. Al’ on je znao s njom. Žale se tako srce mozgu i obratno, plaču jedno drugome na ramenu, grle se u tješenju, okreću jedno drugom leđa, pa se gledaju, pa mozak proba srcu naći razlog. Al’ ne ide. Netko te, dragi čovječe, ne želi, netko te ne voli i ne želi više čut’, shvati to. Pa znao si ti to i prije, da se to u životu desi. Naletiš, osjetiš, al’ na krivoj adresi. Staro se srce ipak malo smiri, kako pada mrak na stari grad. I zima će, kažu, skoro ući na ulice, prvi mrazovi okovat će preostalu travu, dugim ljetom razmaženu. I šta tebi stari gubitniče ostaje? Vrati se u poznato, povuci se na rezervne položaje, ovaj si rat izgubio. Sjeti se kako si prežalio ljubav u mladosti. Tako i sada. Stavi slušalice na uši, pusti Smithse i kreni. Hodaj dok ne padneš od umora. Otjeraj sumnje, sakrij slabosti, prehodaj tugu i poraz. Možda njezino srce tom mladom ženskom mozgu javi da je pogriješila, možda shvati što ste imali, možda zažali i pomisli se vratiti. A možda ne. Sigurno ne. Neće gazda više pogriješiti, neće više dopustit razmišljanje ni usporedbe. On je gazda, vratila mu se i sad će bit po njegovom. I neka bude. Ako je njoj tako dobro. Evo, hodam da te isperem, da te ostavim negdje između dva teška koraka, da te možda malo zaboravim, da se hodajući uvjerim da sam te sanjao, da nismo ni postojali. A izgleda da i nismo. Postojala si ti, mlada krv žene u osvajanju. Hodam jer s tobom nisam znao. Jer, on je znao s njom. Svaka ljubav, pa i naša kratka, ostavi trag, nakon svake još malo uvenem, koža se oko očiju još malo nabora, žile se još malo stegnu. Ali, ljubav je zapravo dar i treba ju slaviti. Evo, mala, slavim ljubav s tobom. Našu kratki treptaj, naše usne, naše zagrljaje. Ja ih slavim. A ti im se smij. Mlada si, smijeh je zdrav. Nasmijavaj malo i njega, jer je kralj, osvajač tvog srca, On s velikim O, majstor, ljepotan, muškarac koji te i večeras ima. Kako ja nikada neću. Jer, on je znao s tobom. On je znao s njom.

Toni Volarić

(96)