Na tržištu izgubljenog potencijala

Kažu, postoje talenti.  S njima se rodiš, dio su tebe i oni su tvoj potencijal, tvoja posebnost. Znate li tko ima talent? Ima ga svako živo biće na ovoj planeti. Razlika je u tome što ne iskoriste svi svoju priliku. Tako nečiji propadnu nakon određenog vremena a nečiji ostanu duboko zakopani i ne uspiju se niti približiti površini.

Zašto? Prvi razlog je zbog zone komfora. Drugi razlog je okolina, društvo i drugi uvjeti. Treći razlog je nedostatak jakosti karaktera tj. potreba za vodstvom i neizvjesnost krajnjeg ishoda.

Ostani, dozvoli, pojasniti ću…

Zona komfora je jedan toliko ofucani i iritantni termin da iskreno ne znam kako bih ga više opisala ljudima kojima se obraćam. Razlog moje uzrujanosti na isti je što je ubio toliko mogućnosti, razbio je i zatvorio toliko ljudi od života. Vi stvorite ambiciju za nešto bilo u emocionalnom dijelu polutke mozga bilo u emocionalnom dijelu vašeg srca, intuicije i dr. i onda se druga strana vaše polutke mozga tj. živac pod nazivom „amygdala“ javi kako bi ga diskreditirao na sve načine jer žudi za kolotečinom i opire se svakoj promjeni.

To je npr. ona situacija kada vam ujutro zazvoni alarm i vi se probudite, imate otprilike par sekundi da se dignete i jednostavno krenete kao kad stojite na semaforu međutim nakon par sekundi javlja se živac i nagovara vas da se ipak ne dignete jer vam je lažno potrebno još par minuta sna.

Tako isto izgleda i s novim poslom, novim društvom, novom vrstom prehrane, novim prostorom za druge osobe itd… Mali dio vašeg mozga diskreditira svaku opciju i mogućnost. Govori vam kako to nešto nije za vas i kako nećete uspjeti…

Ako ste kad pomislili da vas netko u okolini od ljudi sabotira… Vrijeme je da se upoznate s prvim pseudo/sabotaža likom, toliko dugo je u vama, sigurno niste ni znali… Moja preporuka je da mu date ime i utišate ga svaki put kad se javi.

Drugi razlog je vaša okolina, ljudi koji vas podržavaju i oni koji to ne rade. Ova točka je jednostavna. Ljudi koji vas podržavaju su ljudi koji vas vjerojatno vole i podržavat će vas svaki put kada u vašim očima budu vidjeli žar ma koliko ludo, realno ili ne realno bilo. Oni koji vas ne podržavaju su ljudi koje trebate vi podržavati. Podržite ih i svojim primjerom izazovite, ako to ne možete samo ih pustite i uživajte u svakom njihovom „podrugljivom“ komentaru, razlog njegove prisutnosti vama bi trebao biti podsjećaj tko ste i što ste…

Ja to recimo zamišljam ovako: Izlazite na pozornicu i publika vam plješće. Izlazite sa svojom idejom oni je pljuju a vi im govorite da ni slučajno ne stanu.

Ako vas svi podržavaju to bi zapravo trebao biti alarm za uzbunu jer vas očito svi mogu kontrolirati, ne gubiti iz vida, jednostavno mogu znati što radite, s kime, imaju osjećaj i vide vas kao manje vrijedne od sebe itd…

Treća stvar koja nas sprječava u manifestaciji uspjeha je što za uspjeh preko noći je potrebno puno noći. Put je dug, ishod stoji relativno muljav u daljini, potrebno je jako puno odricanja, čvrst karakter i upornost.

A mirno more nije stvorilo pravog mornara. Olujno je. Uključuje i padove, lomove I gromove, kiše sreće i nesreće. Nekidan,.. Čitam jedan epilog Ive Andrića baš u nezgodnom trenutku, melankolije i jednom od onih dana kad te život baci na koljena da bi nešto dobio, jer ne znam znate li ali samo ako se razbijete možete složiti nešto novo, dakle od tih razbijenih dijelova. Samo ako pokidate stari papir, možete skrojiti novi…

Pa kaže Andrić:

„Što si vidio, sine moj, u ljetni dan?
Vidio sam da je ovaj život stvar mučna, koja se sastoji u nepravilnoj izmjeni grijeha i nesreće, da živjeti znači slagati varku na varku.
Hoćeš da usneš, sine moj?
Ne, oče, idem da živim.“

Moja reakcija na ove riječi je bila da sam prvo bacila knjigu a onda pustila suze.

Zašto? Zato što sam odmah u sljedećem trenutku znala da ću kasnije tu knjigu dignuti ili će je netko drugi dignuti (ali kako sam u 95% slučaja samo ja bila taj netko drugi, drugima – bol je bila malo veća). Zato što će kad-tad biti ponovno dobro iako zapravo nije dobro. Zato što sam znala da će i suze prestati. Zato što znam da i večeras ako padneš sutra ćeš ustati…

To što te danas život izuo iz cipela, pa nemaš želju, okus, miris ne znači da će te pojesti gomila ali će te na neko vrijeme zaobići možda uz neki ne ekvivalentni komentar kao „bit će bolje“, možda uz dijagnozu i recept tableta koje možeš pokupiti u ljekarni, možda uz neku otpusnicu (otkaz) ili izopćenicu (društvo).

Kad se središ nastavit ćeš tamo gdje si stao/la, uvijek bude tako ali samo kod rijetkih novi početak uključuje novi papir, lekciju promjenu,..

Došli smo na ovo globalno tržište na pozornicu ovoga svijeta nimalo slučajno vjerujte mi. Svijet vas treba. Svijet nas treba. Kažem to jer mislim ozbiljno.
A na svakome od nas je da odluči, hoće li njegovati svoj puni potencijal ili će živjeti pod tuđom kontrolom, lažnom podrškom i već čime… Svatko od nas je dobio priliku. Sami birate hoćete li biti ispunjeni i svakog dana iskorištavati svoj puni potencijal ili ćete tiho željeti da vas sutra na putu do posla nešto zgazi jer sve što vaš život sačinjava da se ispisati u par redaka.

I molim vas da pojmite još nešto. Guranjem stvari pod tepih nećemo ništa postići. Velika je hrabrost onoga tko prizna da život mu šteka i da ne zna kako ostvariti svoj puni potencijal jer ima osjećaj da ga sreća uvijek tamo-negdje-čeka.

Sa stvarima, ljudima, željama i mogućnosti se treba boriti jedan na jedan istog trenutka jer nikada ne znamo kada ćemo posljednji put udahnuti/izdahnuti vjerujte mi.

Ritualima poput spavanja i izležavanja po cijele dane nećemo daleko, ni čitanjem „sveobuhvatnog“ sadržaja na društvenim mrežama, ni gledanjem vijesti, ni gledanjem drugih,..

Jer razlika između prosječne i genijalne osobe je kako koriste svoja 24 sata.

Nema ništa u standardnom, poznatom… Ako se ne gubi tlo pod nogama, ako se ne trese cijelo tijelo, ako nije istovremeno strastveno, uzbudljivo i mirno, harmonično onda NI NIJE. Što znači, idući put kad budeš stajao/la na semaforu izbaci mjenjač iz brzine u ler, pusti kvačilo i drži kočnicu – kada bude vrijeme za start ubaci u brzinu i kreni. Ispočetka.

Također, mnogima poznata je potreba vođe.

To je:

• onaj koji vodi ali ne prethodi;
• onaj koji na pitanje „što sad“ ne odgovara nego pokazuje rješenje;
• onaj koji svojim primjerom demonstrira;
• onaj koji nema ofucani komentar utjehe nego paletu mudrosti;
• onaj koji ima glas, onaj koji skupa suzu pušta i suzu briše;
• onaj koji za sobom ostavlja trag;
• onaj koji predobro poznaje težinu stvarnosti ali je saznao kako ju lakše nositi i okrenuti da ne radi kontra samih.

U to ime… Dopustite mi da vam se predstavim (ja sam ona što se sagne da pokupi stvari i ljude s poda)

Klara Soldo
G.S.L. VBT. psych. LWT.

(308)