Kako nisi odmah vidjela kakav je?
Budi dobra. Do kraja. Uvijek budi dobra prema svima koji ti nanose zlo. Da, nije to lako, sve ih je više. Od onih koji prodaju vlastitu zemlju, do malih laži i prevara. Umočena si u tuđe zlo kao u kečap. Do remena, sestro. Pa polako toneš. Trudiš se da na van izgleda kao da živiš. Ali, zapravo, znaš da toneš u kečap. Crveno u crveno. Krv u krvavo Dobro tone u zlo. I ono ga pokušava obuzeti. Zarobiti.
Jesi li sestro pomislila da su zli ljudi po svijetu raspoređeni kako bi pridobivali dobre za svoj naum? Kao neki agenti osiguranja. Prodaju ti zlo, daju popuste, mame i vuku te k sebi. Samo potpišite, sve ostalo je naša briga. Pa su mnogi od nas i potpisali. Ugovor s vragom. Koji se iza leđa smješkao. I čim ste došli kući, guja je jezik isplazila i otkrila se. Ali glumila. I to dobro, ooo jako je dobro glumio. A ti se uljuljkala, umoran zaspala, dala se navući, prepustila se. I debljala. I polako shvaćala u kakav si opaki klub ušla. I polako shvaćala s kim si ugovor potpisala.
Ali, ima tu i lijepih dana. Kad zaboraviš tugovati, kad na par sati zaboraviš i sve se čini kao da je u redu. I kao da ti se zlo samo pričinilo. I kao da si, onako umorna, zlo sanjala. A onda opet, već ujutro zlo se vrati u nekoj drugoj formi. Koje još nisi vidjela. Ode, pa se opet vrati. I tako stalno. A ti? Čuvaš mir, vjeruješ, nadaš se, čekaš. Bolje jutro, ljepši dan. Hraniš se mrvicama ljubavi, sekundama ljubavi. Pa opet ne vidiš da je zlo. Pa opet umorna spavaš.
Odeš ponekad i u crkvu, klekneš tamo na par minuta, katkad i sat. Koljena te bole. Ali ne više od srca. Ono boli najviše. Srce plače najviše. Pa ga čuje mozak, pa ti pitanja postavlja. Kako nisi vidjela? Zašto nisi vidjela? Dalo se vidjeti, po sitnicama. Kad je ono u prometu poludio, udarao po autu nekog starca, iz prtljažnika neku palicu vadio. Pa opet po limu starog auta udarao. I psovao, jako. Pa isti mozak odgovara. Pa tako je dobar i pažljiv bio, polako me ljubio, mazio, dugo u noć u krilu čuvao. Tako me pazio da sam se topila. Dobro, često je znao stati pred kladionicom, unutra brzo uletio, ispunjavao neke šarene listiće i sav se, u vratu ukočen, vraćao. Tek nakon dva kilometra progovorio. Pa me opet ljubio, na sladoled vodio, ponekad i cijelu onu veliku kutiju zaleđenu kupio. Pa pitao hoći li i šlaga. Bože, kako je na mene pazio.
Evo ga dolazi, prestajem pisati, mičem laptop, brzo zaklapam. Jer, ne voli da surfam, ne voli da se, kaže, zamaram sa svjetskim problemima i politikom. Dođe onako s vrata, podigne me i u spavaću odnese. Skine se brzo, znoj se osjeti, tjera da radim ono. A rekla sam mu da ne volim, da me ponižava. Al’ dobro, nije mi tako teško, nek je malo sretan, nek’ posao zaboravi. Ustane kad je obavio, podrigne, a rekla sam mu da me to smeta. Ode do WCa, ostavi vrata širom otvorena, a rekla sam mu da mi je to ružno. Al’ znam da me voli, pa uzeo me, ne bi me uzimao da ne želi sa mnom život provesti. Iz frižidera uzme pivo, mora ga uvijek u vratima biti, jer se ljuti ako nema. Pa ja pazim da ima. Ode u dnevnu, čujem s kreveta, sva još zmazana, da se baca u fotelju. I onda brate nafrlji taj ton. Dinamo ovo, Dinamo ono, teletekst, islandska hokej liga, košarka u Brazilu, američki nogomet. I sad znam, kad vidi rezultate, usporedi s onim svojim papirićima, vidi da nije dobio, sad sam ja na redu. Bijesni, razbija po sobi, baca, psuje. Šutim. Jer ako zucnem, dobit ću šta me ide. Kad je lud najbolje je šutat. Pa ja šutim. A on razbija i psuje. A jadan, stvarno nema sreće na klađenju. Al’ ima u ljubavi. A i šta bih ja bez njega? Mami na oči ne bih smjela. Jadna i ovako jedva živi od penzije. Ma proć’ će to njega. Uvijek prođe.
(85)