Druga slatinska RKT župa bl. Ivana Merza utemeljena je 21.6.2003. na sam dan proglašenja blaženim zaslužnog katoličkog laika Ivana Merza od svetog pape Ivana Pavla II. Novi župnik ove župe vlč. Patrik Alatić organizirao je duhovno hodočašće na 3 lokacije u banjalučkom kraju u subotu 15. lipnja za 35 vjernika župe.
Prvo smo posjetili župu Pohod BDM u centru Banjaluke gdje nas je ljubazno i domaćinski dočekao župnik vlč. Žarko Vladislav Ošap. On je u propovijedi naglasio da je u bl. Ivan Merz kršten i krizman u ovoj crkvi koja je sagrađena 1891. i jedina u cijeloj banjalučkoj biskupiji nije rušena u zadnjih 120 godina. naša župa je prva u svijetu koja je uzela bl, Merza za patrona. Zatim smo posjetili katedralu sv. Bonaventure u kojoj nam je rektor Pero Ivan Grgić predstavio ovu crkvu građenu u obliku šatora s velikim vitrajem Krista Spasitelja. Naglasio je od 120.000 vjernika katolika prije 1991. sada u biskupiji ima samo 23.000, a na području Republike Srpske svega 2.000. U dvorištu katedrale sreli smo novog banjalučkog biskupa mons. Željko Majića.
Nakon toga posjetili smo prigradsku župu sv. Terezije (male) od Djeteta Isusa u mjestu Presnače. Tamo se je u noći s 11. na 12. svibnja 1995. (nakon operacije Bljesak) dogodilo mučko ubojstvo prvog župnika ove župe vlč. Filipa Lukende (1943.) i časne sestre milosrdnice Cecilije Grgić (1953). koje su metkom u potiljak ubile nepoznate uniformirane osobe i zatim zapalile u župnoj kući. Budući da su ubijeni iz mržnje prema vjeri (in odium fidei) biskup Majić pokrenuo je postupak za njihovo proglašenje blaženim. U banjalučkom kraju nije bilo ratnih sukoba i župnik Lukenda je za života govorio svojim vjernicima da izdrže, ali da ne iseljavaju. Nakon njihovog ubojstva gotovo svi vjernici ove su iselili i danas ih na nedjeljnoj sv. Misi ima svega 15- tak, naglasio je župnik mons. Ivica Božinović, koji nam je ispričao ovo bolno i potresno svjedočanstvo. Hrabri župnici banjalučke biskupije ustrajno služe „ostatku ostataka“ svojih vjernika s nadom da će sjeme mučenika „Božjom milošću u svoje vrijeme roditi obilnim plodom te da će iz krvi, bola i pepela njihova života niknuti novi život i roditi se nova duhovna zvanja“.
Treće postaja ovog hodočašća bio je trapistički samostan Marija Zvijezda par kilometara od Banja Luke. Njega je još za turske vlasti u BIH (1969.) osnovao otac Franz Pfanner koji je s 6 subraće došao iz njemačkog samostana Mariawald. Prije 1. sv. rata to je bio najbrojniji trapistički samostan u svijetu s više od 220 redovnika, a danas je najmanji sa svega dva.
Zahvaljujući ovim poduzetnim i organiziranim redovnicima na čelu s riđobradim opatom Pfannerom cijeli banjalučki kraj je preporođen u gospodarskom smislu. Najbolje je citirati što su sve učinili u kratkom roku od nekih 30 godina: „Dvadesetih godina 20. st. nastao je novi samostan, danas još postojeća ustanova s crkvom. Stari su samostan 1885. godine trapisti adaptirali za sirotište. No, Marija Zvijezda u međuvremenu postaje opatijom – i to je do danas bila 130 godina. Trapisti su dobili pristanak svih nadležnih, odlučivši se da duhovnu djelatnost ostave franjevcima, a oni da se posvete siročadi i mladima, kao i izučavanju zanata. Dok su svi očekivali da se u vremenu Otomanskoga Carstva i unatoč tolikim poteškoćama povuku u tišinu i mole, oni su odlučili djelovati. Gradili su samostan i crkvu, osnovali sirotište, bolnicu, pučku kuhinju, stanove za radnike, gradili su školu i obučavali zanate, otvorili pivovaru, mljekaru, tvornicu sira, ciglanu, mlin, tiskaru, tvornicu tjestenine, žitnicu, kovačnicu, pilanu, sušnicu za šljive, pčelinjake, rasadnike, štalu za krave, pekaru, tvornicu kože i boja, hladnjaču, stolarsku radionicu… Od posebnog je značaja parni stroj s kojeg je zapaljena prva električna žarulja u ovome kraju – bilo je to 27. ožujka 1899., a zatim i prva hidrocentrala u Bosni na rijeci Vrbasu (4 godine nakon prve u Europi na Skradinskom buku na Krki).
Godine 1910. trapisti su s turbinom od 300 konjskih snaga opskrbili cijeli grad električnom energijom. Istodobno, prvi su most u Banjoj Luci izgradili 1904. godine, bio je to Most sv. Bernarda. Zahvaljujući njima Banja Luka, i uopće zapadni krajevi Bosne, dobila je 1907. godine i prvu visokoškolsku instituciju – Visoku filozofsko-teološku školu koja je predstavljala prvi banjolučki fakultet. Odgajali su, podučavali i hranili tisuće obitelji banjolučkoga kraja. Povećali su broj radnih mjesta, uveli nove metode i moderne tehničke uređaje. Cjelokupna je industrija bila u njihovim rukama. Kako je velik broj trapista bio njemačkoga podrijetla, kao dobri poznavaoci piva, smatrajući da se narod u Bosni truje nekvalitetnom rakijom, od 1873. godine bavili su se proizvodnjom piva, isprva samo za vlastite potrebe, a kasnije su pokrenuli i industrijsku proizvodnju.“ https://www.bosnasrebrena.ba/node/1207
Zato su im se komunističke vlasti nakon 2. sv. rata zahvalile oduzimanjem gotovo cjelokupne imovine, bez koje oni nisu mogli obdržavati svoje temeljno benediktinsko pravilo „ora et labora“ (moli i radi) jer više nisu imali sredstava za rad. Pomalo se gasio broj redovnika, tako da ih danas ima samo dvojica naglasi je otac trapist Zvonko Topić, koji je upravitelj župe Marija Zvijezda, ali bez strogog pridržavanja pravila jer više nema zajednice. Njegov mlađi brat Tomislav župnik je u Bosanskoj Gradiški i jedini na ovim prostorima zna tajnu pravljenja poznatog sira Trapist. Ova tajna se usmeno prenosi samo redovnicima trapistima i kad on umre samo će francuski trapisti znati originalni recept.
Nakon kupnje sira, rakija i ostalog zaputili smo se doma u Slatinu s našim poletnim župnikom Patrikom koji je predvodio pjesmu, molitve, a šaljivim dosjetkama nas je tješio nakon poraza Vatrenih od Španjolske.
Vladimir Jelenčić
(108)