Velika bilježnica
Dana, 11.02.2018. godine, u 19:30 sati, u Kazalištu Virovitica pogledajte predstavu Ágota Kristóf – Velika bilježnica.
Velika bilježnica Ágote Kristof već dugo nije bila aktualnija. Ponovno, danas smo svjedoci globalno rasprostranjena vala nasilja koji žrtve ne uzima samo na službenim bojnim poljima, nego i na mnogo pogubnije načine, Zlom koje nepovratno mijenja generacije koje imaju tu nesreću odrastati u doba i na teritorijima pogođenima ratom. Kako preživjeti takvu sadašnjost, kako graditi budućnost, kako zaboraviti prošlost? O tome najviše možemo naučiti od djece. Katkad duboko i instinktivno pravedna, katkad zvjerski okrutna, djeca rata kao autodidakti knjigu svojih života ispisuju na otuđen, neočekivan, emocija naizgled lišen način, u epohi koja im nije ostavila drugi izbor.
Velika bilježnica Ágote Kristóf (1986) prvi je dio trilogije koja se nastavlja romanom Dokaz (1988), a zaokružuje Trećom laži (1991). Kao Mađarica rođena i odrasla u pograničnom području, koji su jedna za drugom okupirale prvo njemačka, a potom sovjetska vojska, Ágota Kristóf emigrirala je 1956. u Švicarsku nakon krvava sovjetskog obračuna s mađarskim pokušajem kontrarežimske revolucije. Nastavila je pisati na francuskom, pretočivši svoja vlastita iskustva, sjećanja i traume u jedno od remek-djela suvremene europske književnosti, trilogiju koju šira javnost i većina čitatelja pamti ponajprije po Velikoj bilježnici, za koju je 1986. dobila Europsku nagradu za književnost pisanu na francuskom jeziku.
Drugi svjetski rat i događanja u pograničnom području, u malom gradu stiješnjenu između suprotstavljenih vojnih sila, Ágota Kristóf tematizira u priči o tragediji jedne obitelji, ponajprije tragediji djece u vrtlogu rata. Autorica priču svojih junaka, dvojice dječaka koji su se našli na samoj granici dviju zemalja usred ratnih sukoba, pripovijeda škrtim rečenicama lišenim ikakva suvišna značenja, stilom koji upravo minimalizmom i jezgrovitošću čitatelju posreduje samu esenciju rata – bezvremenost neljudskosti i užasa koji ostavljaju neizbrisiv pečat na životima svih koji su njime pogođeni, a osobito djece čiji život jedva da je i započeo. Istodobno upravo tendencija k plastičnom, gotovo vizualnom i filmskom dočaravanju ratne stvarnosti, ta odsutnost ikakva bilo značenjskog bilo emotivnog suviška, svrsishodnost i narativna jednostavnost u pismu Ágote Kristóf proizvode cijeli spektar značenja, emocija, konotacija i mogućnosti interprepromatrači, s vremenom postaju i aktivnim protagonistima tog lanca nasilja, bivajući sve češće prinuđeni, ili možda sve češće nalazeći razlog, da i sami za njim posegnu.
Zašto je Velika bilježnica aktualna uvijek te aktualna upravo sada? Njezini su junaci sudionici i svjedoci krvava rata koji međutim nije ekskluzivno vezan za prošlost, jer se već desetljećima vraća u obliku novih sukoba na različitim svjetskim teritorijima i eskalacije nasilja gotovo imanentna čovječanstvu, koji gotovo svaku njime pogođenu generaciju čine imunom na tuđu i vlastitu bol, moral i ljudskost. Ako smo čitajući roman Ágote Kristóf na ne sasvim eksplicitan način svjesni gdje se i kada rat događa te tko u njemu sudjeluje, predstava je pitanje rata i nasilja dovela do konačne lišenosti konteksta i istodobna nova kontekstualiziranja – rat se događa svugdje, uvijek, a događa nam se i danas. U bilo kojem ratu, ratni i životni principi isti su; pobjednici su oni koji se uspiju prilagoditi novoj stvarnosti, a gubitnici oni koji humanost, civiliziranost i dotad naučena ponašanja ne uspiju dovoljno uspješno i brzo ostaviti iza sebe.
Dječaci, junaci ove predstave, pronalaze vlastiti put, vođeni zapravo darvinističkim interesom preživljavanja, upravo zaboravljanjem onoga što jednostavno moraju zaboraviti, poput majčinske ljubavi, samilosti, manira naučenih za mirnodopskog života u gradu, a izoštravanjem instinkta koji im mogu pomoći da budu okrutniji, hladniji i pametniji od životnih okolnosti u kojima su se našli. Tko su osvajači, a tko osloboditelji, tko prijatelji, a tko neprijatelji, prestaje im biti važno. Usamljeni i samima sebi prepušteni blizanci moraju odrasti preko noći. Pritom će izgubiti i nevinost i ideale, i nježnost i emocije, kao i svaku iluziju da je alternativa uopće moguća. Suočavajući se s odsutnošću uzora, izgubljenim idealima, poremećenim vrijednostima, mrtvim ili odsutnim roditeljima i nezamislivom perverzijom rata, sav smisao života nalaze u tome da ga sačuvaju pod svaku cijenu. Katkad, kao u sceni u kojoj sluškinja odbije dati kruh koloni zarobljenih, a blizanci pronađu načina da ju za to kazne, opaža se neka pravednost u toj okrutnosti i usredotočenosti na nužnost preživljavanja, kao rezidua ugušene emotivnosti i suosjećanja, svojevrsni deformirani izraz ipak ne sasvim zaboravljene moralnosti.
Kraj te priče bez kraja blizance zatječe u minskom polju, nad mrtvim tijelom vlastita oca, kao gotovo odrasle ljude koji su i sami postali upravo ono Zlo što ih je tako nepovratno promijenilo.
Ima li ijedne strašnije posljedice rata? Što rat čini onima najranjivijima, najizloženijima među nama, ponajprije djeci? Kao oblik odgovora na to pitanje, Velika bilježnica Ágote Kristof već dugo nije bila aktualnija. Ponovno, danas smo svjedoci globalno rasprostranjena vala nasilja koji žrtve ne uzima samo na službenim bojnim poljima, nego i na mnogo pogubnije načine, Zlom koje nepovratno mijenja generacije koje imaju tu nesreću odrastati u doba i na teritorijima pogođenima ratom. Među milijunima prognanih i izbjeglih u Europu u posljednjem izbjegličkom valu bilo je i na tisuće djece, kojima su rat i nasilje uništili djetinjstvo, a vjerojatno i bitno odredili ostatak života. Neka od njih putovala su sasvim sama, bez roditelja, prijatelja i ikoga svoga. Po nekim medijski objavljenim podacima, oko 10 000 maloljetnika koji su bez pratnje pristigli na europsko tlo izgubio se svaki trag. Među 4 749 onih koji su do 1. siječnja 2016. registrirani samo u Njemačkoj, njih 431 bilo je mlađe od 13 godina, dok je njih 4 287 bilo staro između 14 i 17 godina.
Još više plaši pitanje kakvu budućnost ostavlja takva sadašnjost. Blizanci iz Velike bilježnice na to bi pitanje možda lakonski odgovorili – miniranu. I zaista, barem za stanovnike Hrvatske taj odgovor itekako ima smisla. Dvadeset jednu godinu nakon završetka Domovinskog rata (1991–1995) 69 hrvatskih gradova i općina u devet županija još strahuje od mina, a minski sumnjiva površina iznosi 480,77 četvornih kilometara teritorija Republike Hrvatske. Svake godine netko u Hrvatskoj pogine od mina, bilo pri razminiranju, bilo kao žrtva neeksplodiranih ubojnih sredstava, i tako će biti i u godinama koje su pred nama.
Kako preživjeti takvu sadašnjost, kako graditi budućnost, kako zaboraviti prošlost? O tome najviše možemo naučiti od djece. Katkad duboko i instinktivno pravedna, katkad zvjerski okrutna, djeca rata kao autodidakti knjigu svojih života ispisuju na otuđen, neočekivan, emocija naizgled lišen način, u epohi koja im nije ostavila drugi izbor. (Lana Šarić)tacija, što Veliku bilježnicu neprekidno čini zanimljivom i bliskom kazališnim pozornicama i filmskim ekranizacijama.
Predstava Velika bilježnica, po istoimenom romanu Ágote Kristóf, bavi se odrastanjem u doba rata. Ispričana iz vizure djece, ispisana dječjim rukopisom oblikovanim okolnostima rata, svjedoči o razornoj premoći trenutka u kojem živimo nad onim ljudskim i humanim u nama. Sav je dječji svijet paleta likova, stanovnika malog pograničnog mjesta ukliještena između vojski i ratova koji kao da se neprestano izmjenjuju. Široka i velika slika rata iz dječje vizure izgleda poput igre. Tenkovi, avioni, eksplozije, smrti, kolone prognanih i zarobljenih svedeni su na figurice, dječje igračke, jedine koje ta djeca rata poznaju. Ta igra rata razaranja i ljudske tragedije distancira i očuđuje, svodeći ih na nijemi film koji kao da se ne događa njima, nego negdje pokraj njih. Djeca, na početku nijemi promatrači, s vremenom postaju i aktivnim protagonistima tog lanca nasilja, bivajući sve češće prinuđeni, ili možda sve češće nalazeći razlog, da i sami za njim posegnu.
Zašto je Velika bilježnica aktualna uvijek te aktualna upravo sada? Njezini su junaci sudionici i svjedoci krvava rata koji međutim nije ekskluzivno vezan za prošlost, jer se već desetljećima vraća u obliku novih sukoba na različitim svjetskim teritorijima i eskalacije nasilja gotovo imanentna čovječanstvu, koji gotovo svaku njime pogođenu generaciju čine imunom na tuđu i vlastitu bol, moral i ljudskost. Ako smo čitajući roman Ágote Kristóf na ne sasvim eksplicitan način svjesni gdje se i kada rat događa te tko u njemu sudjeluje, predstava je pitanje rata i nasilja dovela do konačne lišenosti konteksta i istodobna nova kontekstualiziranja – rat se događa svugdje, uvijek, a događa nam se i danas. U bilo kojem ratu, ratni i životni principi isti su; pobjednici su oni koji se uspiju prilagoditi novoj stvarnosti, a gubitnici oni koji humanost, civiliziranost i dotad naučena ponašanja ne uspiju dovoljno uspješno i brzo ostaviti iza sebe.
Dječaci, junaci ove predstave, pronalaze vlastiti put, vođeni zapravo darvinističkim interesom preživljavanja, upravo zaboravljanjem onoga što jednostavno moraju zaboraviti, poput majčinske ljubavi, samilosti, manira naučenih za mirnodopskog života u gradu, a izoštravanjem instinkta koji im mogu pomoći da budu okrutniji, hladniji i pametniji od životnih okolnosti u kojima su se našli. Tko su osvajači, a tko osloboditelji, tko prijatelji, a tko neprijatelji, prestaje im biti važno. Usamljeni i samima sebi prepušteni blizanci moraju odrasti preko noći. Pritom će izgubiti i nevinost i ideale, i nježnost i emocije, kao i svaku iluziju da je alternativa uopće moguća. Suočavajući se s odsutnošću uzora, izgubljenim idealima, poremećenim vrijednostima, mrtvim ili odsutnim roditeljima i nezamislivom perverzijom rata, sav smisao života nalaze u tome da ga sačuvaju pod svaku cijenu. Katkad, kao u sceni u kojoj sluškinja odbije dati kruh koloni zarobljenih, a blizanci pronađu načina da ju za to kazne, opaža se neka pravednost u toj okrutnosti i usredotočenosti na nužnost preživljavanja, kao rezidua ugušene emotivnosti i suosjećanja, svojevrsni deformirani izraz ipak ne sasvim zaboravljene moralnosti.
Kraj te priče bez kraja blizance zatječe u minskom polju, nad mrtvim tijelom vlastita oca, kao gotovo odrasle ljude koji su i sami postali upravo ono Zlo što ih je tako nepovratno promijenilo.
Ima li ijedne strašnije posljedice rata? Što rat čini onima najranjivijima, najizloženijima među nama, ponajprije djeci? Kao oblik odgovora na to pitanje, Velika bilježnica Ágote Kristof već dugo nije bila aktualnija. Ponovno, danas smo svjedoci globalno rasprostranjena vala nasilja koji žrtve ne uzima samo na službenim bojnim poljima, nego i na mnogo pogubnije načine, Zlom koje nepovratno mijenja generacije koje imaju tu nesreću odrastati u doba i na teritorijima pogođenima ratom. Među milijunima prognanih i izbjeglih u Europu u posljednjem izbjegličkom valu bilo je i na tisuće djece, kojima su rat i nasilje uništili djetinjstvo, a vjerojatno i bitno odredili ostatak života. Neka od njih putovala su sasvim sama, bez roditelja, prijatelja i ikoga svoga. Po nekim medijski objavljenim podacima, oko 10 000 maloljetnika koji su bez pratnje pristigli na europsko tlo izgubio se svaki trag. Među 4 749 onih koji su do 1. siječnja 2016. registrirani samo u Njemačkoj, njih 431 bilo je mlađe od 13 godina, dok je njih 4 287 bilo staro između 14 i 17 godina.
Još više plaši pitanje kakvu budućnost ostavlja takva sadašnjost. Blizanci iz Velike bilježnice na to bi pitanje možda lakonski odgovorili – miniranu. I zaista, barem za stanovnike Hrvatske taj odgovor itekako ima smisla. Dvadeset jednu godinu nakon završetka Domovinskog rata (1991–1995) 69 hrvatskih gradova i općina u devet županija još strahuje od mina, a minski sumnjiva površina iznosi 480,77 četvornih kilometara teritorija Republike Hrvatske. Svake godine netko u Hrvatskoj pogine od mina, bilo pri razminiranju, bilo kao žrtva neeksplodiranih ubojnih sredstava, i tako će biti i u godinama koje su pred nama.
Kako preživjeti takvu sadašnjost, kako graditi budućnost, kako zaboraviti prošlost? O tome najviše možemo naučiti od djece. Katkad duboko i instinktivno pravedna, katkad zvjerski okrutna, djeca rata kao autodidakti knjigu svojih života ispisuju na otuđen, neočekivan, emocija naizgled lišen način, u epohi koja im nije ostavila drugi izbor. (Lana Šarić)
Izvor: kazalistevirovitica.hr
(33)