Dolaze li ti žrtve u san frfljavi desničaru?
Kako opstati? Kako protiv zla i nepravde, mnogi se pitaju ovih dana. Naime, neki se ljudi, najčešće debeli, ružni i ne previše pametni, odluče biti radikalna desnica. U školi su ih ismijavali, nisu nikada upadali u nogometnu ekipu, nisu imali predispozicije za sport, glazbu niti umjetnost, cure ih nisu niti primjećivale, nisu ih zvali na rođendane.
Kao da se u takvima nakupi ta frustracija, godinama se samo slaže. I zanimljivo, većina takvih ima još i neku govornu manu, odvratnu kožu i uvijek puno znoja po čelu. Pa malo smrdulje. Puno se jadni samozadovoljavaju, prepisuju testove, gledaju bolesne sadržaje na Internetu. A frustracija raste. Jer gledaju sve one prosječne, ili pak iznad prosječne kako napreduju, zaljubljuju se, polažu ispite, dobro pjevaju, ili su izvrsni u sportu. Gledaju ih iz ograđenih vrtića svojih frustriranih mozgova, očajavaju i sanjaju osvetu. Kakvu-takvu. Kad-tad.
I uđu u politiku. Osnuju neku radikalnu stranku, nauče malo podići glas i homogenizirati sve sebi slične luzere. A ima ih dosta. I onda krenu s idejama. Odrediš granicu neke zemlje na koju njegova debela znojna guzica mora izaći. Pa iskopa iz arhive neke uniforme, nabavi pušku i uzme dedi nož. I pozove pristaše u rat. I ovi krenu. A šta će, bit doma sa ženom koju nikada nisu našli? A šta će, raditi u nekoj tvornici i gledat porniće s mladim dečkićima? Idu oni u rat da napokon vide golu ženu, pa makar bila i baba iz nekog sela koje osvoje.
Pričekaju frajeri da tenkovi i avioni poravnaju, pa ponosno, gurajući trbuhe i premale pimpeke, podrigujući luk, uđu u selo. Nađu dvoje staraca u podrumu. Izvedu ih na dvorište, pa nožem oko vrata potegnu, jadni ljudi grgljaju u smrt. Pjevaju papci, urlaju i prazne frustraciju iz osnovnjaka. Sa svakim ubodom noža u ionako već nemoćno tijelo viču: ‘Šta nećete me zvat na rođendan? Šta nema za mene mjesta u nogometnoj ekipi? Šta ružan sam, šta smrdim, šta ne znam fiziku?’
Diže se naš junak ispražnjene glave, umoran od osvete, pa potegne rakiju domaćina koje je pobio. Stižu i ostali drugari, pa ga hvale kako lepo kolje. Opuste se luzeri pa se uhvate u kolo. I slave. Što ih se napokon netko boji, što su napokon tema medija, što ih dolaze snimati kako šetaju kroz tuđa sela i žderu šunku s tuđeg tavana.
Harače tako godinama, dobivaju sve više pristaša, a onda se sreća okrene. Debeli luzeri, hlača krvavih od patnje žrtava, moraju bježati. Nazad. U svoje rupe. U svoju realnost. Ništa od obećanih granica, ništa od novih osvajanja, ništa od snova. Predstava završi. A oni bi rado još ubijali. Ali, vremena se promijenila, došao mir, sela koja su razorili se obnovila, nova djeca rodila. Ne ide brate više. I šta će desni luzer sad? Baš kako je i počeo izlazak iz ljušture nepoželjne rugobe. Pričati. Prijetiti. Obećavati svojima nove ratove, nove babe i šunke s tuđih tavana. Ali nitko mu više ne vjeruje. A žrtve dolaze u san. Ne daju mu spavati. Viče junak svaku noć u strahu. Sanja da žrtve dolaze po njega. I dolaze.
(101)