Deložiraj si mamu, smeće komunističko
Kamioni su, kao i obično, stigli rano ujutro. Magla se još lijeno vukla preko Trga republike, a stari je inzistirao da ustanemo ranije. Htio je da odemo u školu kako ne bismo gledali iznošenje naših stvari iz stana. Bili smo ilegalni stanari u dvije sobe ogromnog građanskog stana u strogom centru grada.
Stari je zapravo svojoj firmi čuvao te prostorije, a onda je jednog jutra odlučio pokupiti mamu i nas troje iz sobice od 15 kvadrata u kojoj smo stanovali i priuštiti nam bolji prostor. Tri i pol metra visoke sobe, do jučer uredi, prekriveni plavim kockama tepisona, djelovale su kao muzej ili dvorac.
Ali, bili smo ilegalci i firma nas je nekoliko puta pokušala izbaciti iz tih, nama predivnih prostorija. Tog jutra mama je opet imala onu strašno blijedu boju lica koja je otkrivala da cijelu noć oka nije sklopila. Ipak, pripremala nam je kakao, glumeći da je svanulo još jedno normalno jutro. A ispod prozora okupljale su se jake snage zakona, odlučne da obitelj s troje djece bace van iz novog doma.
Kao i obično okupilo se dosta milicajaca i ON. Taj stvor u skupom sakou , još mu znojnu facu pamtim, bio je sudski izvršitelj. Dakle, čovjek koji kruh zarađuje izbacujući ljude iz kuća i stanova na koje namaju pravo. Prosijed, velikog nosa, ne previsok i posebno hladnih očiju, bio je oličenje spodobe koju sam zamišljao kao upravitelja logora. To je onaj koji pred okupatorima šeta glavnom ulicom i označuje kuće koje treba isprazniti od ljudi. Božje stvorenje koje bez ikakvih osjećaja sluša plač i molbe deložiranih, nakupina mesa i krvi bez ikakve emocije. Sudski izvršitelj.
Upravo je on, okružen trojicom milicajaca, prvi pozvonio pred vratima. Stari je, obliven hladnim znojem, otvorio i odmah počeo objašnjavati kako mu treba odgoda.
„Druže, pomaknite se, ispraznite stan, ovog puta odgode neće biti, zakon je druže zakon“, hladno je, jedva otvarajući usta, prozborio naš isljednik.
„Djeca idu u školu, pa dajte bar to pričekajte“, molila je mama.
„Drugar’ce, nemojte opet pravit probleme, znate i sami da ovo sve već predugo traje. Neće djeca danas u školu, dobit će ispričnicu’, rekao je upravitelj logora i glasno se nasmijao s trojicom milicajaca.
Jedan je milicajac otišao u prostorjijicu koja nam je glumila kuhinju i razgovarao s nekim preko onih crnih kutija s rupicama pri vrhu. Zvao je pojačanje.
Počeli su se stepenicama penjati radnici u kombinezonima, dakle izbacivanje počinje. Mama nam se neuvjerljivo osmjehivala, ali suze su joj nekontrolirano curile niz lice. Bila je umorna, jadna moja mama. Umorna od sramote, od obilježenosti, od siromaštva i jada koji joj je zarobio srce.
Radnici su donijeli dosta kartonskih kutija i onaj veliki kolut smeđe ljepljive trake. Spakirat će naše živote. Knjige, dječju robu, malo suđa, veliku krletku s papigama i televizor koji je stari tko zna kako kupio. Sestre su počele plakati, nismo mi djeca znali gdje da sjednemo, kako da se ponašamo, nitko nam nije govorio kuda ćemo, samo je mama šaptala: „Sve će biti u redu, ne brinite.“
Stiglo je još hrabrih milicajaca, sad je u naše dvije ukradene sobe već bila prava gužva, a neki su, pogledao sam kroz prozor, ostali kod kamiona. Pakiranje je išlo brzo, nitko nije slušao mamu koja je stalno molila da paze s lomljivim stvarima i posebno goblenom koji joj je darovala baka. Sjećam se tih crvenih makova kao danas.
Imao sam deset godina, ali me Dubrava svemu naučila, pa sam prišao onom prosijedom isljedniku i iz nekog, danas potpuno neobjašnjivog razloga šapnuo:
„Platit ćete za ovo, budite sigurni, zapamtio sam vas.“
Glasno se nasmijao: „Ajde mali bježi tamo“, urlao je od smijeha i odmah sve prepričao milicajcu do sebe. „Zamisli ti klinca, on i prijeti, hahahaha!!!“
Kutije su polako nestajale iz soba, nosili su naše stvari, odlazak se nije mogao izbjeći. Odjedanput, vidio sam da stari nekome maše kroz prozor. Potrčao sam pokraj milicajaca okićenih Titovim zvijezdama, do prozora. Dolje je stajao tatin stari prijatelj, nosioc partizanske spomenice Drugog svjetskog rata, Vujadin Marković.
Ogromni Ličanin u plavom baloneru vikao je na milicajce pokraj kamiona, na njima se vidjelo da se boje, baš kao što stoje mirno kad ulicom prolazi šef mafije. Naš je Vujo polako krenuo uz stepenice, ušao u stan kao neki lički šerif. Stao je na vrata stana, stavio prst na spomenicu i zaurlao: „Ajmo drugari polako kući, vraćaj djeci stvari iz kamiona, da se ja ne bih naljutio!“.
Isljednik je počeo nešto sliniti, vrtiti prstima i objašnjavati: „Druže, nemojte se miješati, imamo rješenje i samo provodimo zakon, znate.“
„Marš van, đubre cinkaroško!“, povikao je naš Ličanin i otkrio da ispod balonera ima pištolj, navodno osobni dar druga Tita. Tako nam je bar uvijek govorio. Nisam imao pojma što je cinkaroš, nisam imao pojma što je spomenica, niti kako izgleda Titov pištolj. Ali, vidio sam da se milicajci povlače, jedan po jedan silaze stepenicama, vidio sam da isljednik guta slinu i polako izlazi iz stana, vidio sam da radnici brzo vraćaju naše kutije u stan.
Deložacija se odgađa. Djeca smiju još neko vrijeme ovdje spavati. Mama smije još neko vrijeme ovdje kuhati. Tata smije još neko vrijeme ovdje strahovati. Prokleti ilegalac, čovjek koji je svojoj obitelji htio osigurati bolje životne uvjete, a da nije u Komunističkoj partiji. I nije bio na Kozari. I nije se ulizivao drugu Titu. I ide u crkvu i moli se Bogu. Toga dana stvarno nismo išli u školu, mama je ispekla buhtle i skuhala veliki lonac čaja. Titov je borac još neko vrijeme sjedio s nama, par puta potegnuo slavonsku rakiju sa stola i pričao nam o partizanima i pravednoj borbi naroda i narodnosti.
Otišao je, mama nas je odvela na večernju misu. Pjevali smo „Uzmite, jedite“ i „Klanjam ti se smjerno“, uspjeli malo zaboraviti sve što se jutros događalo. Spuštali smo se doma po Kaptolu, magla se opet počela navlačiti. Čim smo došli doma, otrčao sam, uzeo mali blokić u koji sam stalno nešto zapisivao i zabilježio poruku isljedniku: „Deložiraj si mamu, smeće komunističko.“
(247)