Cvijeta Grijak: Blagoslov domova i crkvena desetina
Neposredno poslije Nove godine osvanuo je na internetskim portalima slučaj svećenika iz Virovitičko-podravske županije koji je “propisao” imovinski census koliko tko, obzirom na visinu primanja, treba darovati mjesnoj crkvi prilikom obilaska i blagoslova kuća, odnosno, domova. Vijest o tomu izazvao je nezadovoljstvo i bilo je raznih komentara. Najsiromašniji bi trebali dati 30 eura (na godišnjoj razini), a oni koji imaju najveća primanja, trebaju za potrebe crkve darivati 100 eura. Zauzvrat dobit će blagoslov doma i naljepnicu koju će zalijepiti na ulazna vrata. Svećenik će poškropiti dom svetom vodom za koju se ne zna pouzdano, pomaže.
Virovitičko-podravska županija jedna je od najsiromašnijih u Hrvatskoj i moja je županija rođenja. Nekad u vrijeme “mračnog socijalizma” kojeg neki čitatelji i autori uporno nazivaju, razdoblje komunizma, virovitički i podravski kraj krasila su napučena sela, marljiva poljoprivreda, velika poljoprivredna gospodarstva u okviru IPK Osijek, industrija, drvna s proizvodnjom suvremenog namještaja za opremu poslovnih prostora, tvornica šećera, tvornica za preradu duhana, a toga sada više nema. Zatvorene su tvornice, a usred Virovitice strši ulickan dvorac Pejačević kao podsjetnik na vremena kada se narod dijelio na kmetove i plemstvo. Kmetovi su živjeli u straćarama od blata, šiblja i slame i bili odjeveni u prnjke za izradu kojih su sami uzgajali lan i konoplju, tkali i šivali. Bili su zapušteni, praznovjerni, nepismeni, umirali su od gladi i bolesti i vršili su nuždu oko straćara. Njihove straćare davno su propale, i nisu, obzirom od čega su građene, mogle opstati. Ostao je raskošni dvorac građen od opeke, hrastovih greda i kamena. Svakako je riječ o kulturnom spomeniku kojeg treba čuvati. Obnovljen je dijelom iz domaćih izvora, a dijelom europskim novcem i priveden društvenoj svrsi. Međutim taj dvorac strši svojim ulickanim izgledom i odudara od okolnog urbanog prostora malog slavonskog grada. Ne znam čija je ingeniozna ideja bila da se posijeku golema stable platana i drugog raskošnog drveća oko dvorca tako da taj dvorac još više strši izgledom. Ili se prostor centra grada ne uklapa u koncept dvorca i okoliša. U neka industrijska vremena taj silan novac koji je potrošen na obnovu dvorca bio bi iskorišten da se izgradi tvornica i zaposle ljudi. I evo ti novaca iz privrede s kojim ćeš obnavljatii kultune sadržaje i objekte. Jeli to neki neokmetizam urastao u mozak ljudi pa ne treba puno da se u njima probudi kmet koji se naučio na batine kao vol i počiva mu negdje u mozgu kao arhetip iz davne prošlosti.
Nije prošlo niti mjesec dana oglasio se i neki svećenik iz Sisačko-moslavačke županije koji je objavio listu vjernika koliko je tko dao za blagoslov domova. Nije samo to; objavio je imena i točne adrese. Iznosi koje je objavio kreću se od 10 do 200 eura. Postupak svećenika izazvao je brojne negativne komentare i negodovanje. Siromašnom penzioneru iznos od 30 eura manje u novčaniku je monetarni udar. To je penzioneru iznos za tjednu kupovinu, i to svaki dan da kupi štrucu polubijelog kruha i litru mlijeka. I još mu malo ostane. Sisačko-moslavačka županija bila je nekada industrijski jaka, jača od Virovitičko-podravske. Sada su obje tuga i jad iz koje se stanovništvo iseljava, jer su poremećeni uvjeti pod kojima je do 1995. godine funkcionirala poljoprivreda i prostori su deindustrijalizirani.
Autor teksta iz prvog slučaja iz Virovitičko-podravske županije podsjetio nas na crkvenu desetinu koja se plaćala u vrijeme feudalizma. Nije li ovo neki novi oblik feudalizma obzirom da nam su imovinske razlike unutar društva postale takvog raspona kao što su nekad bile feudalne?
Seljački prosvjetitelj i vođa, Stjepan Radić, crkvu je smatrao feudalnim reliktom koji u sebi nema razvojni potencijal. Ona kao takva pomaže vladaru da vlada narodom i s vlastodršcem dijeli narodni novac.
Više o tom: Miljenko Jergović za Jutarnji list iz 2018.: Što je Stjepana Radića učinilo nepodobnim u današnjoj Hrvatskoj
Cvijeta Grijak
(26)