Slušaj Olivera i vjeruj plavoj ptici
Tko si zapravo ti, plava ptico? Jesi li s one strane napokon došla uzeti me iz ovog nepravednog mraka i odvesti u rajske dvore? Mogu li te zagrliti s povjerenjem da ćeš sletjeti tek kad ugledamo njegovo lice, mogu li ti vjerovati plava ptico? Je li tamo kao u filmu „Ja ću budan sanjati“, sve u jarkim bojama, teku li ljubičasti potoci, je li drveće jarko crveno, a oblaci tamno plavi, čuje li se neka glazba, plava ptico?
Kad ti kraj kreveta sleti plava pernata ljepotica, lagano te kljucne kljunom i pogleda ravno u oči, onda znaš – vrijeme je. Polako se okreni, ustani, izljubi djecu, udahni još malo kosa njihovih i ne plači. Plava će te ptica visoko vinuti, bit ćeš napokon miran i sretan, letjet ćeš prema njemu, onome kojem se mole milijuni, onome tko je želio baš tebe, takvoga kakav si bio, sa svim tvojim manama i vrlinama, s talentima koje si imao na Zemlji. Teško je, znam. Nikad ne znaš mjesto niti vrijeme, bojiš se kuda se to zapravo ide. Ali, tvoje niti nije da brineš. Ne više, dragi čovječe. Tamo kud te plava ptica nosi, briga i nema. Nema banaka, lopova, utjerivača, političara, profitera, niti ratnih huškača. Tamo kud te plava ptica noćas nosi, samo je ljubav. U bojama. Baš kao u filmu. Letiš dragi prijatelju tamo gdje ćeš se napokon moći smijati, hihotati, plesati i pjevati, tamo gdje to ima smisla, tamo gdje su svi koji su s plavom pticom odletjeli prije tebe, svi za kojima si po sprovodima plakao. Suza više nema, prijatelju.
Ne umireš ti, umire tuga i nepravda koji su te tako mučili. Čim ta draga ptica raširi krila, čut ćeš muziku. Najljepšu glazbu koja će te u nebo podići, sa srca svaku boru izbrisati, iz grudi ti dah izbaciti. Sad ste sami, pernata ljubav i ti, sad ste sami , mirni i sretni. Letite u sreću, letite daleko, letite u zaborav i svjetlo, letite preko granice ljudskog i grešnog, na onu stranu, tamo gdje se svaki poljubac i zagrljaj računaju. Svaki.
Zbor će vas anđela dočekati, dugo u noć ti klicati. Dok ne zaspeš, sve dok umoran ne zaspeš, dragi prijatelju. Drugo jutro ćeš po obalama ljubičastog jezera velike plakate čitati. Koncerti se pripremaju. Najbolji razglas, najviša pozornica koju si ikada vidio, najbolji instrumenti i back vokali kakve si samo sanjati dolje mogao. Koncerti se pripremaju. Bowie, George Michael, Prince, Elvis, Lennon, Black, Lemmy, Dino, Toše, Kemo, Arsen, Tigran, Pavarotti, Joe Cocker, svi će pjevati na koncertu koji nema kraj.
Ludi će raspjevani zbor tako glasno pjesmom moliti da će to čuti djeca koju smo ostavili na Zemlji. Čut će male ljubavi starce kako pjevaju i slave vječni život, kako prebiru po notama i tipkama, čut će kako ljubav jedina ima smisla, kako se u životu pamte samo ljubavi i smijeh. Tako je to softverski posloženo, plava ptico, nesreće zaboravljamo, pamtimo Oliverov glas, pamtimo Arsenove riječi, vjećno pospremamo „Purple rain“, osjećamo ritam koji tamo udara Tigran. Ma tko bi se molim te, draga plava ptico što ćeš i noćas mnoge dići u bolji svijet, pamtio poreznike, kamate ili lažljiva usta prijetvornih političara? Tko bi si time mir kvario, tko bi te glave pune takvog smeća na svom balkonu, draga moja plava ptico, čekao? Oliver mi pjeva treće večeri ožujka, proljeće se valja u visinama, cvijeće zasjeda i odlučuje hoće li uskoro povjerovati da je snijegu kraj. Sve će se ponovo roditi, sve će prema nebu jurnuti, život će biljkama proključati, Oliver će i dalje pjevati, nada će ostati. Nada da su naši dragi gore sretni, sretniji od nas, nasmijaniji od nas, slobodniji od nas.
Zato draga sestro i dobri brate, ako noćas vidiš plavu pticu, nemoj strahovati. Budi mirna. Otvori širom oči, gledaj dok bude s tobom letjela u svjetlost. Ideš na veliki i vječni koncert autora soundtracka naših zemaljskih života. Oni koje si slušao i volio na Zemlji, gore su na tonskoj probi. Požuri, broj karata je ograničen.
(116)