Sjetim se često moje prve ljubavi
Moja stara ljubavi, gdje si večeras? Kako ti ne dođe da se čujemo ili vidimo, kako to da me više ne voliš? Čak niti sad kad smo ostarili, kad se teže hoda, a još teže nekog voli. Sjećaš se da smo si kao djeca obećavali da ćemo uvijek biti „mi“, čak i kad ostarimo i kad nas noge izdaju?
Kad mi netko tebe spomene, prvo se sjetim Abbe i Chiquitite:
„Chiquitita, tell me what’s wrong
You’re enchained by your own sorrow
In your eyes there is no hope for tomorrow.“
Sjetim se tebe u kaptolskoj dvorani i koreografije koju ste na tu pjesmu izvodile. Gledao sam kao začaran tu dugu plavu kosu, te pokrete, tu sreću na tvom licu. Sreću koju si isijavala samo dok si plesala.
Sjetim se kako sam drhtao na Cresu, bojao se svakog dodira, strahovao da neću znati s tvojom plavom kosom i veselim očima. Uh, kako sam se, onako mlad i nezreo, stiskao noću uz tebe mirisnu. Moju prvu pravu ljubav, prvu ženu u mom životu. O kako sam na plaži pratio svaki tvoj pogled, kako mrzio ako si se malo duže konobaru nasmijala, kako strahovao da ne ostanem bez tebe, da mi netko ne uzme tvoje ruke koje su me tako nježno grlile. I voljele. Mislili smo tada – zauvijek. Sjećam se Annie Lennox i „There must be an angel“, tog je ljeta sa svih strana dopirala, pa i dočekala me prvu večer u vojsci, tisuću kilometara od tebe. U pismima si mi slala fotke, na leđima kremom ispisane moje inicijale. Znaš li, moja stara ljubavi, da sam tvoju sliku pričvrstio na ruksak vojnika ispred mene i tako lakše podnosio kilometarske marševe? Nemam tu sliku više, nemam ni tebe. Moja stara ljubavi. Imam uspomene u staroj glavi, slike mladenačke ljubavi, tako čiste i iskrene, kakvu nikada poslije nisam imao.
Sjećaš se kad smo kod tebe doma do iza ponoći gledali Noćni program RTZ, smijali se likovima iz „Alo, alo“? Grlili se i stiskali, udisali jedno drugo na onoj ogromnoj fotelji. Mislili smo tada – zauvijek. Jedva smo se usred noći rastajali, jedva fizički odvajali jedno od drugog. Morao sam na kišne zagrebačke ulice, loviti onaj bučni noćni tramvaj, pun pijanaca i noćnih ptica lutalica. Uvijek je broj 31 malo smrdio na alkohol, uvijek je bilo pretoplo. Zaspao bih, umoran od ljubavi, od slatkih mladenačkih zagrljaja i učenja ljubljenja. Da, uz tebe sam učio, zajedno smo učili, moja stara ljubavi.
Sjetim se kako smo siromašni klinci bili, kako smo imali ili za kino ili za piće u kafiću. Nikada za oboje. Ali, koga je bila briga, važno je bilo da smo blizu, da se gledamo, da se grlimo i dugo u noć razgovaramo i smijemo se. Bio sam tvoj, bila si moja. Nas dvoje, velika ljubav, mislili smo tada – zauvijek. Ma nije u mojoj glavi bilo niti primisli da će nas ikada itko razdvojiti, srce nije u to moglo vjerovati. Dugo, moja stara ljubavi. Dugo i kad je bez tebe ostalo. Nije vjerovalo. Ni kad je ostarilo i od lupanja se umorilo. Nije vjerovalo.
Nema života bez tebe. A onda se i taj život dogodi, onda nam Bog i taj scenarij pošalje preporučeno. Ono kad moraš potpisati da si primio. I snimaš taj film ostatka svog života, ideš, kao, dalje. Jak si, možeš, nećeš cmoljiti ni za kim.
Ležiš kraj drugog tijela, sad si već u rutini, nije me više strah. Kao s tobom. Nije me više sram. Kao s tobom. Miris je ok. Ne kao s tobom. Posao, lova, sad ih ima. Ne kao s tobom. Sve je kao ok. I tebi i meni, moja stara ljubavi. Film je otišao dalje, već je treći nastavak velikog hita.
Ja sam tata. Moram biti jak, osigurati, brinuti, imati, znati, vjerovati. Čekaju njih dvojica da to budem. Ali, katkad, evo, ostanem sam kao večeras i poželim te vidjeti, s tobom se smijati. U sobi svira Claptonova „Old love“ i misli odlete. U ono vrijeme mladenačke ljubavi, nespretnih ruku i vrućeg srca. U vrijeme kad sam volio. Bez analize, bez kalkulacije uspjeha ili poraza. Bez straha, moja stara ljubavi.
Lijepo je bilo biti tvoj dečko, znaš. Lijepo je bilo biti tvoj. Lijepo bi bilo sjesti večeras i slušati kako se smiješ. Ako se više uopće smiješ kao nekada. Ako se više uopće smiješ, moja stara ljubavi. Jer ja sam bez tebe to zaboravio. Želim ti laku noć, Clapton svira solo. Kiša je vani kao nekada, tramvaji i noćas voze, neku drugu mladost, neka druga zaljubljena srca. Ne naša.
(166)