Pjesnik mi je vratio vjeru u sutra
Predzadnja večer rujna, dvorana kina u ogromnoj betonskoj i nikada pošteno završenoj zgradi, iznenađujuće puna. Sunce tamo negdje pada, predajući se prohladnoj jesenskoj noći. Automobili jure križanjem, pretrpani plavi autobusi gmižu na prirodni plin koji smo im mi kupili od generala-multimilijunaša, a za čiju smo obranu ne tako davno, skupljali pomoć. Sreća, obranio se, obogatio, ali nam lovicu nije nikada vratio. I onda, s gašenjem svjetla sve te glave, sve te sjene na podlozi digitalnog ekrana, kao neki maturalac, kao velika svadba na kojoj se većina gostiju ne poznaje od prije, urone u sedamdesete godine prošlog stoljeća, šetajući kamenim ulicama Blata i Splita. U dane kad su novinari i književnici bili cijenjeni i voljeni. U vrijeme festivala, putovanja trajektima sa i na otok, u vrijeme kad su neki ljudi zapisivali sve što vide, bilježili trzaje srca svojih prijatelja i sugrađana.
Sjedim i baš jako pažljivo gledam reakcije sjena u dvorani. Smiju se, pjevuše pjesme koje su im obilježile dane na Zemlji, koje su davale ritam njihovim životima, studentskim danima, prvim ili drugim ljubavima. Ali, kad krene „Ča je život vengo fantažija“, grlo se brzo osuši, kad krene priča o Roku i Cicibeli koji su se voljeli bez obzira na siromaštvo, o tome da sve nevere ipak prođu, onda suza krene prema trepavici. Onda voda koju nam je Bog dao da nam bude lakše kad je teško, jurne curit i kupati obraze. I tu nema obrane, treptanje ne pomaže. Jedna djevojka tri sjedale od mene, pokrila lice rukama i doslovno rida. Dečko ju zagrli i privije k sebi. Krenu druge pjesme, glave koje nekim trikom uspijevaju preživjeti u gradu kojim neki smiju pucati bez kazne, a drugi će, za trovanje naše djece drogom, dobiti oštar ukor, naginju se u ritmu. Neki i tiho zapjevaju. Kao da žele da film o pjesniku i književniku nikada ne prestane, kao da ne žele da se svjetlo upali, kao da ne žele u stvarnost. Kako odmiče film, odmiče i život pjesnika, njegovo tijelo neumitno ide kraju, izdaje ga, ostavlja. Pa pjesnik odluči napisati zadnji tekst. Oproštaj od svega svoga, od svega njegovog, od mora i brodova, od otoka i kaleta, od papira i čitatelja. Kada pada pjesnik, kao da pada visko drvo. Pad traje i jako je bučan, a praznina koju ostave, nikada neće biti ispunjena. Taj pad čovjeka koji je imao dar pisanja, tamne glave u kinu, svaka u svom problemu, poprate uzdasima. Kako je život kratak i često nepravedan, kako umislimo da ćemo još stići ovo ili ono, a onda netko na nebu kaže naše ime i tijelo se stane raspadati. Umirati, uzimati danak, gasiti talent. Ali, nikada do kraja, uvijek, pa do zadnjeg daha, ostane pjesnku snage da napiše još koji stih, da zabilježi, da ucrta trag vlastitog postojanja na papiru, da ostavi mlađima ljubav za otok, za maslinu, za autobus koji iz Vela Luke vozi u njegovo Blato. I u jednom trenutku, nakon mjeseci snimanja i istraživanja, montaža i analiza, dvojbi i trojbi, shvatim. Pope se vratio! Ljudi, vratili smo Popu u ove naše dane. Nije mu to baš neka usluga da vidi svu ovu sramotu u kojoj udišemo kisik, pogotovo da vidi kakvi stvorovi nam određuju količinu kisika koji ćemo udahnuti. E sad će dežurni profesionalni Hrvati reći da Pope nije živio u demokraciji i slobodi, da nije mogao birati ni biti biran, da o nekim temama nije smio pisati. Dobro, možda i je tako. Ali, u kakvoj slobodi žive novinari i pjesnici danas? Uglavnom moraju, za račun primitivnog i novcem zatrpanog gazde, objašnjavati narodu zašto je dobro da mu je loše. Kako na putu u neovisnost treba trpjeti, kako je to naša zajednika žrtva za budućnost djece. Čije? Njihove, da. Od kojih gotovo niti jedno nije dalo nogu ni život za Domovinu. Slučajnost? Sigurno. E moj Pope, bolje ti je vjeruj mi da si gore, da ne moraš s nama dijeliti mjesece dužničkog ropstva, da ne moraš pisati okružen rođacima i kumovima.
Nego, često razmišljam, pišeš li ti gore, sad vas se, na našu žalost, skupio popriličan zbor gore, pa sigurno imaš kome dati tekst za novi album. Film u betonskoj, nikad pošteno završenoj zgradi, završava, crne glave obasja svijetlo, vrijeme je za izron. Za udah. Ali, možda još nekih pola sata i neće sve biti tako crno. Na putu kući svaka od Popinim talentom obogaćenih glava, može otpjevati neku njegovu. Polako hodajući prema stvarnosti. Još samo nekoliko stihova, još samo malo ljubavi koju je visoki rasčupani boem prosuo po papirima. Nek’ si se ti Pope vratio, makar i na sat vremena, u mraku.
(66)