Rođen je 09. travnja 1947. u Otočcu, a 1951. s majkom Ljubicom dolazi u Slatinu i tu se za stalno nastanjuje. Kao dijete dobiva nadimak Turčin zbog hlača koje je nosio, a sličile su muslimanskim dimijama. U mladosti je aktivan u raznim sportovima od plivanja, hrvanja, vaterpola, skijanja i naravno rukometa. Član je tima RK Partizan, slavne slatinske generacije, koji je u sezoni 1971/72 ušao u Jedinstvenu hrvatsku ligu, a 1976. osvaja prvenstvo SR Hrvatske, te se plasira u 2. saveznu ligu u bivšoj državi u kojoj igra tri sezone. Sredinom 1980- tih trener je ženskog rukometnog kluba u Slatini s kojim postiže zapažene rezultate.
Damir je sa završenom srednjom poljoprivrednom školom počeo 1970. raditi na Farmi Senkovac, a nekoliko godina kasnije postaje upravitelj Kooperacije Sopje koja je dio PIK-a Ratarstvo Slatina. U OOUR-u Čađavica počinje raditi 1978. i tamo ostaje do kraja svoga radnog vijeka. U okviru firme 1996. ustrojava i vodi stočarsku jedinicu 3. maj na kojoj uzgajaju prvo ovce, a zatim i goveda.
Za Božić 1971. sklapa brak sa suprugom Marijom s kojom ima dvoje djece Tihanu i Davora. Supruga mu je bila velika podrška tijekom života koja je razumjela i pratila njegov aktivni društveni rad. Djeca su im podarili 5-ro unučadi Hanu, Frana, Teutu, Juricu i Matiju. Svi su završili škole ili ih još pohađaju i postali su odgovorni članovi zajednice . Dobrovoljni je darivatelj krvi od 1960-tih i jedan je od rijetkih na slatinskom području koji je darovao krv više od 100 puta (107) za što je 2011. primio visoko odlikovanja Predsjednika RH Red Danice hrvatske s likom Katarine Zrinske koje se dodjeljuje hrvatskim i stranim državljanima za osobite zasluge za zdravstvo, socijalnu skrb i promicanje moralnih društvenih vrednota. Bio je član Skupštine Crvenog križa Slatina od 1989. do 2010. godine. Za vrijeme Domovinskog rata vodio je odjel Civilne zaštite na prikupljanju raštrkane stoke na Papuku.
Osobno ga poznajem od rujna 1991. iz tih ponosnih i bremenitih dana obrane Slatine kada smo zajedno surađivali na zbrinjavanju prognanika i izbjeglica. Uvijek sam mogao na njega računati u svim potrebama koje smo zajedno rješavali. Kao osoba bio je staložen i miran, bez suvišne buke i vike, spreman na šalu (prvenstveno na svoj račun), omiljen u društvu, konstruktivan, spreman pomoći svakome tko ga je za pomoć tražio. Zadnjih 5-6 godina, dok mu se bolest nije pogoršala, bio je član neformalne družbe kod Siniše (Sisa) na čašici razgovora. Vjerojatno svatko od vas nazočnih može ovom govoru dodati još puno toga, što ja ne znam, jer takav osebujan i ispunjen život posvećen obitelji i drugima nije mogao proći ispod radara nas koji smo ga voljeli i poštovali.
Damire, prijatelju, nek’ ti je laka hrvatska gruda koju si toliko volio, a dragi Bog neka ti podari mjesto u društvu svojih izabranih. jer si djelima, a ne riječima, provodio zakon ljubavi prema bližnjemu. Od subote 13. srpnja ove godine za tebe počinje sretna vječnost u kojoj se nadamo svi jednom prispjeti i s tobom se ponovno družiti. Hvala i doviđenja Damire.
Vladimir Jelenčić
(743)