Naslovna Razno Tradicija u riječi i slici

Tradicija u riječi i slici

553
0

Jučer je u Gradskoj čitaonici i knjižnici Slatina, pokraj izloženih knjiga koje se dotiču zlatoveza, održana radionica pod nazivom “Tradicija u riječi i slici” u kojoj su osim vrijednih knjižničarki sudjelovale brojne Slatinčanke na čelu sa zlatoveziljama: Blaženkom Gebaj, Mirjanom Gebaj i Blaženkom Boljevčan.

Slijedi priča o zlatovezu, jednom od slavonskih tradicijskih dragulja.

Kad god se ispripovjedi neka priča, padne noć. Bez obzira na mjesto, vrijeme, godišnje doba, pripovijedanje priča natjera zvjezdano nebo i bijeli mjesec da siđu sa svoda i nagnu glave nad slušatelje. Koji put se do kraja priče prostorija ispuni zorom, preostane kakva krhotina zvijezde, a vrijeme za priče često određuju unutarnja osjetljivost i izvanjska potreba.

Priča je lijek. Ima veliku snagu – ne traži od nas da išta činimo, budemo – samo trebamo slušati. Priče sadržavaju uzbuđenja, tugu, pitanja, čežnju, razumijevanje.

Za zlatovez se zna na području Dubrovnika još od 13 st. Procvat je doživio u doba renesanse i baroka. Vjeruje se da je u slavonskim selima zlatovez poznat još u doba turske vladavine. Prvi zapisi o zlatovezu na području Slavonije su iz 19 st. napisali su ih svećenici Đakovačke biskupije Josip Lovretić i Milko Cepelić u vrijeme biskupa J. J. Strossmayera.

Zlatovez je važna sastavnica baštine i identiteta hrvatskog naroda. S vremenom se sve manje radio i postao je nepoznanica mladima. Stoga se u Varaždinu 1995. u sklopu savjetovanja o obnovi učeničkih zadruga organiziralo osposobljavanje voditelja učeničkih zadruga Hrvatske u oglednoj radionici “Proizvodnja hrvatskog suvenira s elementima slavonskog zlatoveza”.

Cilj radionice je bio da učitelji ovladaju vještinom veza zlatnim koncem, a stečena znanja prenesu na mlade. Polaznicima se ukazivalo na značaj i vrijednost slavonskog zlatoveza i veza uopće kao dijela hrvatskog narodnog blaga, na njegovoj posebnosti i korištenje zlatoveza u stvaranju autentičnog hrvatskog suvenira. Voditeljica radionice bila je Ružica Raković Smiljanić iz OŠ Višnjevac.

Inspiraciju za taj rad su joj dale učiteljice iz Gorjana koje su umijeću zlatoveza učile svoje učenice i to je bio njihov znak prepoznavanja na susretima učeničkih zadruga u 70-tim godinama prošlog stoljeća. Da bi se radili neki oblici veza izvorište se ima tražiti u narodnom blagu koje je bogato i raznoliko. Kao područje veza odabran je zlatovez i njegovi motivi koji ukrašavaju slavonske narodne nošnje.

I gospođa Ružica Raković Smiljanić je svoje učenike učila zlatovezom. Radili su minijature zlatoveza za suvenire-sličice, ugrađivali zlatovez na suvremene odjevne predmete i marame za lutke u narodnoj nošnji. Došao je rat i djelatnost takve vrste je utihnula. Gospođa Ružica je zlatovez počela raditi za svoju dušu. Neki vid ratne terapije. Radila je veće uzorke i uokvirila ih u zlatne rame i učinilo joj se da je to pravi oblik bogatog hrvatskog suvenira, vrijedan poklon i detalj u našim domovima.

I ne znajući ispunila je davni san naše poznate etnografkinje Zdenke Lechner koja je niz godina istraživala i pisala o zlatovezu ali i govorila kako on treba zamijeniti goblem u našim domovinama i zaposliti vješte ruke naših žena i djevojaka, te ispuniti njihovo slobodno vrijeme.

Stoga je radionica zlatoveza u Varaždinu bila važan kamenčić u mozaiku naše duhovne obnove i putem nje su mnogi otkrili prave vrijednosti našeg etnografskog blaga. Danas postoje zlatovezilje u Osijeku, Đakovu, Sibinju, Bizovcu, Varaždinu i drugim mjestima Hrvatske, pa i u Slatini.

Kreativna smo bića koja se cijeli život učimo novim vještinama i na taj način vježbamo biti strpljivi – što znači mirno, polagano i postojano ulaganje u snagu. Zlatovez nas uči strpljivosti.

Većina ljudi, ako toga možda i nisu svjesna, imaju određene omiljene dnevne misaone putove. Svi razmišljamo o svačemu. Neke su teme zabavnije od drugih. Uobičajeni putovi misli, područja razmišljanja po kojima stalno prekopavamo odličan su pokazatelj onoga o čemu bismo trebali pisati, ako se time bavimo, što bismo trebali slikati, ako slikamo, iskazivati kolažom, pletenjem, vezom, ako vezemo…

Podloga na kojoj se zlatovez veze je obično crne boje, pliš. Zanimljivo je što stručnjaci kažu da crna boja i nije boja, nego odsutnost boja. Ona predstavlja snagu skrivenih sposobnosti, snagu tajnovitosti. Crna boja pristaje uz sve i umjetnici je ne vole toliko zbog ekstravagantnosti koliko zbog snažne privlačnosti. Meister Eckhart poznati mističar rekao je: “Temeljna boja duše je crna”.

Žuta boja kojom se veze na crnoj podlozi je zlatna boja sunca – svjetla – žuta koja potiče umno djelovanje i podiže raspoloženje. Osim žutim zlatovez se radi i bijelim zlatom. Bijela boja sadrži sve ostale boje – savršen spoj i utjelovljenje bogatstva boja. Znači uglavnom crno platno, pliš, žuti i bijeli zlatni konac – zlatovez. Tu je njegova privlačnost. I naravno puno strpljenja i spretnosti i ljubavi.

(553)

Tagovi:


OSTAVITE KOMENTAR

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*