Smećozemlja

71
1

„Izazvana“ informacijama iz večerašnjeg dnevnika, ustala sam prije isteka dnevnika i krenula pisati ovaj članak. „Ubola“ me vijest o zbrinjavanju otpada i obvezama iz tog područja koje predstavlja jednu od obvezujućih stavki pristupanja u Europsku uniju. Za početak, trebali bismo smanjiti količinu biootpada na odlagalištima za dvadeset pet posto.

U privatnom životu podržavam zelene građanske asocijacije i koliko stignem, pratim „zelene“ teme u javnosti i odlazim na tribine i predavanja. U posljednjih petnaestak godina laički bilježim što se događa u Hrvatskoj i što se poduzima po pitanju sabira i razvrstavanja kućnog otpada i smeća. Potrošačko „ambalažirano“ i „upakirano“ društvo nametnulo je smeće i otpad u ime visokog standarda i utemeljilo novu privrednu granu, a to je zbrinjavanje zastrašujuće količine robe. Kako rekoh prethodno, pratim koliko stignem, probleme otpada u Hrvatskoj i Zagrebu. Odlazim na tribine i predavanja i konstatirala sam da se kod nas na službenoj razini, institucionalnoj, ne postupa kao sa strateškim pitanjem. Do tog zaključka došla sam nakon analize statističkih podataka od prije desetljeća i istih predavača koji kao papagaji ponavljaju iz godine u godinu kako se Hrvatska vrti oko 5- 7 % sabira korisnog otpada, dok sve ostalo završava kao miješani komunalni otpad na odlagalištima smeća, tako da smo po stanju odlaganja smeća, divljim deponijama i općoj nekulturi- smećozemlja. Prosjeci uređenih europskih država u razvrstavanju i zbrinjavanju otpada kreću se od 50 do 70% učinkovitosti. Isti predavači sve ove godine ističu ponavaljajuće probleme koji se ne rješavaju, političke vlasti jedna drugoj ostavljaju neriješene probleme, a za svake četiri godine političkog mandata, povijest Hrvatske počinje iz početka. U takvim okolnostima donose se ad hoc rješenja uz koje nema mjesta za politiku kontinuiteta i strategijske serijale. Na lokalnoj razini tu i tamo zasvijetli primjer kao što je Grad Krk ili primjeri iz Varaždina i Međimurske županije.

U posljednje vrijeme neki hrvatski gradovi i naselja imaju različita rješenja po pitanju razvrstavanja otpada. Tako sam zamijetila npr. da je u Stubičkim toplicama unazad više od godine krenulo odvajanje otpada po domaćinstvima. Koncesiju provodi neko strano poduzeće u okviru domaćeg komunalnog poduzeća. Prošetala sam diskretno mjestom i zavirila u paketiće složene na cesti u dane odvoza smeća. Zamijetila sam optimalnu razinu poznavanja materijala tako da sam ispred jedne sasvim obične obiteljske kuće zatekla prazno plastično kućište usisavača zajedno s plastičnom ambalažom iz domaćinstva koje je bilo odloženo u posebnu vreću, zatim papir zasebno, nešto miješanog komunalnog otpada u kanti, i zasebno biootpad.

Čini se da je provincija bolje organizirana po ovom komunalnom i ekološkom pitanju nego li Zagreb. Jednog jutra na poslu uz prvu kavu jedna se kolegica požalila kako u centru grada Zagreba gdje stanuje, nema mogućnost odlaganja biootpada iz kuhinje i da je te vrste otpada svaki dan u popriličnoj količini. Zatim je rekla kako se vode kampanje po pitanju odlaganja otpada ali da nema po gradu potrebnih posuda za sortiranje. Postoje za papir i staklo, prehrambenu pet ambalažu pokupe sakupljači ili odnese u sabiralište, a za ostale vrste plastike morala bi paliti auto i potražiti reciklažno dvorište. Išla sam tragom informiranosti građana o postupanju s otpadom i zaključila da su izuzetno dobro informirani, a da im mjerodavne institucije nisu još uvijek ponudile tehnička rješenja. Činjenično, zaključila sam da među stanovništvom vlada opća zabrinutost za stanje okoliša o kom živimo, a da političke vlasti nisu odrađivale posao za koji su dobile mandat, a to je organizacija rada i života u zajednici, u ovom slučaju, jednog od ključnih komunalnih problema. Raspitivala sam se kao anonimna građanka u zagrebačkoj Čistoći mogu li dobiti u svoje naselje kontejner za plastiku i biootpad. Mjerodavni službenik dugo mi je obrazlagao što znači postavljanje novih sabirnih posuda, a to uključuje proračunsko planiranje jer se radi o novoj dionici koju treba obilaziti određeno vozilo s određenim brojem zaposlenika. Dakle, ekološki standardi imaju svoju cijenu.

Ove sam jeseni prisustvovala međunarodnom simpoziju o zbrinjavanju otpada iliti o waste management-u. Simpozij se održavao u Zagrebu u Gradskoj vijećnici 29. i 30. listopada. Jedan od predavača iz susjedne Srbije obrazlagao je cijenu koštanja ekostandarda i „bogatstvo naroda“ tranzicijskih zemalja u čije društvo pripada i Hrvatska.

Radilo se o slijedećem:

Predavač je usporedio cijenu komunalne usluge bečkog kućanstva koje godišnje izdvaja nešto preko dvjesto eura i srpskog koje izdvaja trideset eura po kućanstvu na godinu. Predavač je naglasio kako se tranzicijske zemlje reklamiraju u svijetu na način „dođite kod nas, investirajte, ovdje je jeftina radna snaga“, i postavio je pitanje kako će prosječan građanin s plaćom od petstotinjak eura financirati javno dobro, infrastrukturu potrebnu za zbrinjavanje otpada, spalionice, nova odlagališta, reciklažna dvorišta i nove tehnologije?????

U spomenutom večernjem dnevniku rečeno je da će Hrvatska plaćati kazne ukoliko se neće moći pridržavati prihvaćenih obveza vezano za pristupanje Europskoj uniji, tako i obveza zbrinjavanja otpada. Užas! Hoćemo li u tako kratkom vremenu uspjeti odraditi preuzetu obvezu? Nismo li dovoljno osiromašili? Ništa nas u nepostupanju ne može opravdati. Sve znanje ovoga svijeta dostupno nam je.

Pusti budale da upravljau, pa ne spavaj od briga.

Cvijeta Grijak – Insomnija

(71)

Tagovi: