Naslovna Blog Arhiva tekstova Kako se odljubiti (3.1.)

Kako se odljubiti (3.1.)

106
0

Pretpostavljan da nije mali broj onih koji su odahnuli kada je prošao valentinovski kičeraj na kom se zarađuje. Sjećam se moje pokojne bake koja je rekla za Valentinovo, odnosno za taj dio godine, „tičeki se ženiju“, što zapravo znači obilježavanje početka života u novoj godini.

Moja namjera nije da pišem o Valentinovu, već da pokušam „olakšati“ osjećaje onima koji su bili neutješno tužni i onima manje tužnima. Svakome je drago da dobije dar kao znak pažnje. Ne mora puno koštati, a može puno značiti.

Ovaj post pišem za sve one koji su dodatno patili gledavši poneka sretna lica i zagrljene parove, a sami nesretno fiksirani na nekog od koga očekuju da ih usreći i ne mogu se pomaknuti dalje od svoje fiksacije. O tome sam našla u slučajno nađenoj knjizi američke psihoterapeutkinje Susan Forward nastale u suradnji s kolegom Craigom Buckom, naslova OBSSESIVE LOVE-When It Hurts Too Much To Let Go.

U ovoj knjizi riječje o snažnom obliku osjećaja privrženosti i želje prema nekoj određenoj osobi za koju opsesivno zaljubljeni često opisuju kao osobu o kojoj su sanjali kada su bili teenageri. Nadalje svjedočanstva govore kako prepoznaju potencijalne patnetre kao jedinstvene i jedine na svijetu koji im u potpunosti odgovaraju.Opsesivno zaljubljeni očekuju od svojim odabranika da u cijelosti ispune njihov život. Ova očekivanja dodatno su pojačana ekstatičnim seksom i intenzivnom inicijalnom strašću. Međutim, kada zaljubljene odbaci partner, oni ne mogu otići od njega. Osjećaj je toliko intenzivan da nadmašuje pitanje povratka partnera koji ih je odbacio. To je za njih pitanje preživljavanja.

Nitko još nikada nije u potpunosti odgovorio na pitanje zbog čega jedna osoba na drugu ima tako snažan utjecaj. Jedno je sigurno, skrivene želje i potrebe duboko su usađene u „nesvjesno“ zaljubljenoga. Opsesivci u svojoj mašti stvaraju mentalne skulpture i tako stvaraju veze s određenom njima jedinstvenom osobom u mašti, bez obzira na činjenično stanje. Te skulpture su iznimno otporne na nevidljive udarce čekića realnosti. Zaljubljeni su skloni sebi i drugima opravdavati postupke osobe u koju su beznadno zaljubljeni, što može krajnje smiješno zvučati kao npr. „znam da se viđa s drugim partnerima, ali to ne znači ništa, to radi samo da me učini ljubomornim…“ Ovom snažnom porivu podložni su različiti ljudi bez obzira na obrazovanje i društveni status.

Izjava jednog R. bila je kada ga se pokušalo razuvjeeriti da u ovom snažnom osjećaju nije riječ o ljubavi već opsesiji: „Što, misliš da ovo nije ljubav koja čini ovo samnom? Ako nije ljubav, koji je to onda pakao?“

Odgovor o kojoj vrsti veza i osjećaja leži u dobi kada smo bili bespomoćna novorođenčad ovisna o roditelju koji je ispunjavao naše primarne potrebe. Ispunjavanjem tih naših potreba osjećali smo blaženstvo u majčinom naručju, potpuno ispunjeni i povezani s majkom. Novorođenče s majkom čini jedinstven svijet u kom su njih dvoje „jedno“.

Bez obzira na spol i dob u našem nesjesnom zauvijek leži žudnja za tim blistavim osjećajem blaženstva, ispunjenja i sigurnosti kada smo se sjećali kao jedno biće zajedno s majkom. Proces odvajanja od roditelja tijekom odrastanja može biti turbulentan iz raznih razloga. U zdravim obiteljima i odnosima može se dogoditi da umre jedan od roditelja i da tako bude ometan proces odvajanja djeteta od roditelja. U slučajevima gdje su roditelji problematični, disfunkcionalni, proces putovanja od ovisnosti do neovisnosti od roditelja može biti posve gurnut van toka u kom bi trebao biti. Primjer je prijateljica koja stalno nailazi i zaljubljuje se u tipove koji su vječito u financijskim dramama. Izlazi iz jedne veze u drugu . Otplati jedan kredit da bi se u novoj vezi opet zadužila da plaća dugove novog ljubavnika koji svaki dan spava do podneva, a ona odlazi na posao. Njezin problem seže u djetinjstvo kada je imala oca pijanca koji je stalno bio u dugovima zbog opijanja. Kao dijete, moja prijateljica je postala „mala mama“ koja je opravdavala oca i postala njegova spasiteljica. U njenom slučaju dijete je zamijenilo ulogu s roditeljem. U jednom smrtnom slučaju, muško dijete je postalo „mali muž“ koji je morao nesigurnoj i nesamostalnoj majci zamijeniti umrlog partnera, koji je do tada bio taj koji je nosio teret zarađivanja i održavanja domaćinstva.. Nije nužno da svaki pojedinac s ometanim procesom osamostaljivanja postane sklon opsesivnom zaljubljivanju. Kod opsesivnog zaljubljivanja odbijanje je magični impuls koji djeluje kao vrata zalupljena pred nosom. Kada su odbijeni ili su frustrirani jer njihove potrebe nisu zadovoljene jer su previše nezasitne, opsesivno zaljubljeni su potaknuti da iznova oživljavaju bol, strah i očaj, osjećaje proživljene u djetinstvu. Uspostavalja se prisilna (kompulzivna) veza sa demoralizirajućim osjećajima iz djetinjstva.

Na formiranje naših romantičnih veza u odrasloj dobi utječu i genetske determinante, biokemijski imbalansi koji određuju temperament, raspoloženje, relacije sa braćom i sestrama, mladenačka romantična iskustva i kao najvažnija, primjeri ponašanja roditelja. Način ophođenja između roditelja je model po kom će pojedinac graditi odnos sa partnerom, odnosno očekivanja od njega.

Opsesivnom zaljubljenošću odrasli iznova otvaraju iznova obiteljsku borbu, međutim ovaj puta puno jaču, mudriju, jer su „veći“, i „stariji“. Bez odbijanja nema borbe, bez borbe nema šanse za pobjedom. Problem je što iz vremena djetinjstva ta borba nema pravi objekt. Tada opsesivno zaljubljeni svog ljubavnika stavlja u ulogu „simboličkog roditelja“ i to kao emocionalnog, nikako seksualnog. Opsesivna veza tada postaje teatar u kom igraju stare rane i novi, uzbudljivi partner. Opsesivno zaljubljeni ovaj put očekuje – SRETAN ZAVRŠETAK!?

Cvijeta Grijak – Insomnija

(106)

Tagovi: