Naslovna Blog Arhiva tekstova Kao pomirbeni seks

Kao pomirbeni seks

70
0

Tadić se ispričao za Ovčaru, Josipović za Paulin Dvor. Kao kad u šahu žrtvujete lovca, ali ne i kraljicu. Igra traje i ima nade. Prije neki dan Angela Merkel se ispričala rodbini desetak žrtava neo-nacističkog terora koji su počinili njeni sugrađani. Barack Obama se javno ispričao što su njegovi vojnici spaljivali Kur’an u Afganistanu. Neki “sveci posljednjih dana”, mormoni, krstili su poznatu žrtvu Holokausta, Anu Frank, posthumno, a onda su se njihovi svećenici ispričali za kršenje dogme o krštenju – kaznit će počinitelje disciplnskim mjerama! Sportska zvijezda u usponu, golf igrač Keegan Bradley, ispričao se za psovanje u javnosti. Da bar Goran Ivanišević padne u nekakvu krizu, čuli bismo i njegove isprike što je psovkama nakon Wimbledona bio “uzor” našoj djeci.

I budali je jasno da je isprika, u svakom slučaju, odličan potez, bilo da se javno glumi ili iskreno izgovara “u četiri oka”. Lauren Bloom, koja je stručnjak za poslovnu etiku i odvjetnica, tvrdi da je bolja ikakva isprika nego nikakva, u svome djelu “Umijeće ispričavanja”. Kad nakon svađe nema dijaloga, agonija tiho ubija svakoga. Ali kada dijalog krene, makar i lošom isprikom, stvari se poboljšavaju za obje strane u sukobu. To je kao kad nečija ruka otvori vrata koja razdvajaju. Kroz malo odškrinuta vrata bolje se čuje nego kroz zatvorena. I nešto se nazire.

Iako javne osobe nose stigmu da se ispričavaju samo zbog vlastite karijere, mi se ispričavamo da popravimo stvari. Želimo mir u sebi, mir s bogom, mir s ljudima. To je iskreno. A iskrenost je najbolji dio isprike, drugi najbolji je eventualni pomirbeni seks, često najvatrenije proslavljanje zajedništva (osim kada je u pitanju političko ispričavanje ili ono među prijateljima). Ostali poželjni elementi dobre isprike su:

  1. pogodan trenutak – vrijeme u kojemu netko razmisli za što se ispričava, ne duže ni kraće od toga;
  2. priznanje – iskreno ili ne, to treba biti prepoznavanje problema;
  3. izražavanje žaljenja – opet, iskreno ili ne, to je preuzimanje dijela odgovornosti;
  4. obećanje – najbolja izjava o namjeri da se greška ne ponovi;
  5. osjećaji – priznati da je bol druge strane potaknula i našu bol;
  6. slušanje – uvažavanje boli žrtve zbog naše greške.

Isprika ne vrijedi kada se branimo, poričemo ili uvjetujemo. Tu političari ponekad griješe – “ispričavam se ako sam nekoga povrijedio”. Takva je iskrenost odmah sumnjiva – ili ste svjesni da se trebate ispričati ili uopće ne načinjete tu temu.

Tadić i Josipović znaju nešto malo bolje od ratovanja. Angela Merkel je svjesna socijalnog problema. Obama mora priznati otkud mu krv na rukama. Čak i mormoni, premda u svom religioznom košmaru, nisu toliko pijani od religije da ne znaju kako se ispričati. Bitno je da uhvatite kvaku(!) i otvarate vrata. To vam može kupiti par političkih bodova, poboljšati zdravlje ili produžiti život, te čak i osigurati dobar pomirbeni seks. Isprika može biti novi početak, može uslijediti dijalog pun priznavanja, obećavanja, slušanja i osjećaja – osim ako tamo iza nema nikog. Onda je pogrešan trenutak. Ili je rano ili kasno. Zato učenje umijeća ispričavanja treba početi s prvim njegovim pravilom – najlošija je isprika bolja od šutnje.

Originalni tekst sa slikama i poveznicama možete pogledajte ovdje.

(70)