Naslovna Blog Arhiva tekstova Godišnji odmor po mjeri

Godišnji odmor po mjeri

70
0

Već se nekoliko godina svađam s ukućanima o tome gdje i kako ljetovati. Omjer snaga u kući je 3 : 1 za sve osim mene da se ljetni praznici provedu na moru. Već odavna odlazak na more predstavlja mi upravo napor. Pakiranje od tri dana, drndanje u autu na more kao da je tamo sve besplatno, paklene vrućine, gužva, zastoji u prometu na naplatnim kućicama. Po dolasku raspakiravanje i onda odlasci tamo-vamo s plaže u smještaj. I tako svaki dan, jer je uz to svaki taj dan debelo plaćen pa se ništa ne smije propustiti. Dobro, nije sve tako loše, mislim, promjena klime, ambijenta, čari putovanja i tako.

S godinama, postala sam pobornica aktivnijeg i korisnijeg odmora ne predaleko od kuće. Ležanje na plaži i cvrljenje kože na suncu nakon tri dana postaje mi danguba nakon koje ne znam što bih sa sobom i ukućani samnom. Beskorisna dosada, na vrućini ne da mi se niti novine prelistavati. Mislim, samo kad si mlad ne primjećuješ da je vrućina neugodna, pogotovo ako je na moru dobra ekipa.

Ove godine napokon sam se izborila za ljetovanje po mojoj mjeri, tako da je manjina, odnosno ja, pobijedila ne znam kojim čudom. Nekako spontano bez mog broncanja ili nagovaranja ukućani su  prihvatili moj prijedlog da odemo u Zagorje s druge strane Sljemena i da napokon ljetujemo u kućici koju smo kupili prije pet godina. Kućica vapi za nekoliko pari ruku, čavlima, bojama, brusnim papirom, sjekirom, škarama za živicu i čitavim arsenalom kućnih alata.

Prvi dan po dolasku ukućani su razvlačili noge po dvorištu. –Kaj ćemo sad? Pa onda, -Jooj, nema televizije. Onda sam ja uštekala u struju stari radiokazić bez vratašca od kazića i koji umjesto antene ima zaboden oveći čavao i ovaj je veselo zapjevao na krugovalu Radio Stubice. Čestitke i pozdravi – Dragim mladencima, Maji i Luki, puno sreće i veselja u zajedničkom životu žele kumovi uz pjesmu “Čakaj me čakaj Baurico” u izvedbi sastava Kavaliri. Što ćeš bolje za atmosferu! Dohvatila sam metlu od sirka i smlatila lišće i grančice sa terase i staze. Onda sam bez osvrtanja na inerciju ukućana uzela škare za živici i krenula štucati, neka se vidi da u ovoj kući postoji gazda. Sad nas već znaju u ovom kraju. Nepoznati susjedi prolaze pješice, na biciklima, na traktorima i uredno nas pozdravljaju i mi odzdravljamo. Sljedeće dane načinila sam niz malih popravaka u kući, obojila nedovršeno bojanje vrata i prozora od prošle godine, ostaklila dva prozora, izrezala s velikom pomoći susjeda Damira i njegove motorne pile nešto drva za svaki slučaj ako bude smak svijeta u okolici Zagorja. Iskrčili smo nešto granja i gustog raslinja oko kuće, šišali travu, grabljali i kovali planove što još treba učiniti u kući.

A vrijeme i temperature? Nismo ponijeli dovoljno toplu odjeću. Jutarnja kava pila se na temperaturi od 12-13°C. Danju ušuškani u njedra šume na padinama zapadne strane Medvednice, guštali smo ljeto nekoliko stupnjeva hladnije negoli Zagreb ili kipuće more. Nekoliko dana bilo je zaista hladno do te mjere da smo zapalili vatru u kuhinjskom štednjaku na drva i iskoristili još jednu blagodat -kuhanje na drva. To se u modernoj gastronomiji zove slow food. Neš’ ti liberalno-globalističko-kapitalističko ukidanje svega zdravog, a onda nam zdravlje prodaju u novoj terminologiji i na kapaljku. Odrasla sam na slow foodu.

Jedan dan pozvali smo električara da nam nešto popravi na instalacijama. Rekao je da je dan ranije došao s mora. Bio je na Viru i rekao kako su jutarnje temperature bile plus 27, a doma u Zagorju malo preko deset stupnjeva. A ja odmah ukućanima; -Jesam vam rekla? Kakvo more!

Bez pritiska išli smo nekoliko puta na kupanje u toplice, onako, kad nam se htjelo. Jednom smo čak potegnuli do Varaždinskih toplica. Uz put smo u nekom selu u varaždinskom kraju zastali i kupili vreću krumpira i luka od neke domaćice. Krumpir smo smazali u rekordnom roku. Bilo mi je žao da nisam kupila još, koliko je bio dobar.

I tako, red malih kućnih radova, red ćaskanja sa susjedima pod njihovim orahom, pa onda red španciranja po Stubakima i Oroslavju, pa izlet u Krapinu, pa malo kupanja, pa čerupanje zaklanih pilića kod susjeda (očerupali smo ih 25, a poslije gozba!)

Što se hrane tiče, jela sam ne prebirući što jedem i ne zbrajajući kalorije. Vratila sam se kući dvije, tri kile lakša.

A spavanje? Skoro svake večeri, taman da ću zaspati, a ono puhovi na tavanu krenu u jurnjavu po tavanskim daskama.Tap, tap, tap, tap, tap, tap, tap…..Tko zna, možda je to bio duh pokojnog Vladeka, bivšeg vlasnika koji je sagradio ovu vikendicu. Možda je došao vidjeti kako se ponašamo prema onom što je gradio sa srcem.

Cvijeta Grijak – Insomnija

(70)

Tagovi: