Zašto naše bake ne smiju bit sretne
Zvoni pozdravljanje. Zvono crkve s drugog brda reže zimsku večer, k’o jabuku. I gle, sa zadnjim otkucajem zvona, kos zašuti. I njegov je radni dan gotov. Iz neke kuhinje zamiriši sutrašnji gulaš, poneki vrabac brzo proleti, da ne zakasni na spavanje. Svi večeras traže mir. Od svih. Umorile se majke od brige za djecu, umorili se očevi od zbrajanja režija, umorile se bebe od plakanja, umorile se banke od ubiranja kamata. Noć će nam svima dati predah. Do sutra.
I onda ju s balkona ugledam. Srnu. Pravu, divnu, divlju, lijepu srnu. Uzbuđenje mjerljivo samo s onim kad u moru s trajekta ugledaš dupina. Radost usporediva s onom kad shvatiš da mi ljudi nismo baš sve uništili, da ima stvorova koji još uvijek vjeruju u našu ljubav. Moja srna podigne glavu i oslušne vrisak svrake. Kao da pokušava dešifrirati javlja li joj kradljivica neku opasnost. Onda spusti vrat i nastavi čupkati travu na mom brdu iznad grada. A on, moj stari grad i večeras huči iz daljine i ne zna da ga srna gleda. I čudi se. Ljudima i životu kojim trče potpuno nesvjesni prolaznosti i svega što zapravo u njemu vrijedi. Srna mi se, onako lijepa i glatka, učini sretnom. Pa se pitam jesam li ja zaboravio tako se osjećati? Stvarno, kad si zadnji puta, dragi čovječe, bio sretan? U srednjoj, ili kad si prošao prijamni na Akademiji, na prvoj ili nekoj sljedećoj svadbi, kad ti je rođeno dijete, kad si s prijateljima slavio roćkas uz roštilj, ili na Oliverovom koncertu?
Naime, već neko vrijeme razmišljam kako je u ovoj zemlji i ovim zemljama tu okolo, zapravo problem kad si sretan. Kao da je to neki grijeh, kao da je to privilegija lopova, preprodavača ili bogataša. A narodu se serviraju neke teške teme, ratovi, silovanja, kriminal, briga za sudbinu zemlje, za političku ili ekonomsku stabilnost, za Drugi svjetski rat ili vjersko određenje. Kao, narod mora biti zabrinut, pritisnut kreditima bjelosvjetskih prekupaca, ratama za kruh i mlijeko, narod nije zaslužio bit sretan. Jer ako ne bude zabrinut za sutra, mogao bi shvatit da ga pljačkaju i vuku za nos.
Gledam večeras sive face u jednom od supermarketa. Podočnjaci, znojna čela, miris jeftinih parfema, a na zatiljku obrisi brige za sutrašnji kruh. Tumaraju sivi likovi, naše bake i očevi bezglavo od popusta do popusta, od 5,99 do 4,99, umorni od sjećanja na živote kakve su nekada imali, naborani, osušeni, ispijeni, loše odjeveni, sivi, tužni. Naše su bake, majku vam lopovsku, tužne. Jer one su gradile ove hale, one su na svojim leđima nosile sve što oko sebe danas vide, sve što su lopovi među sobom rastrgali kao Isusove haljine na Veliki petak. Uzeli su im dostojanstvo koje imaju umirovljenice u svijetu, u razvijenim i manje korumpiranim svjetovima, uzeli su im ponos i čast, prisilili ih da skupljaju jebene plastične boce i s njima hodočaste pred noge bogatuna. I to tek kad boce dobro operu. Da na bogatune ne bi prešlo smeće iz kanti, što se prokleto dobro lijepi na tu vražju plastiku. Ne uplaćuju one sa svojim djedovima krstarenja, ne planiraju vidjeti Rim ili Pariz u proljeće, ne smiju niti pomisliti biti sretni. Naše bake ne smiju biti sretne, mater vam pokvarenu. Narod ne smije biti sretan?
Ali smije uzeti paket s uključenim telefonom i 100 minuta vaših pizdarija? Ali smije trgati papiriće s bandera i javiti se lihvarima za kredit kojim će si kupiti paštetu, jel? Smiju naše drage bake, lišene bilo kakvog sjećanja na bolja vremena, na novu haljinu, na veselu svadbu, na uskrsni bogat stol, na večeru uz more, noćima plakati, od Boga tražiti odgovor na strašnu nepravdu koju pod kraj života proživljavaju. Smiju biti tužne. Narod smije biti tužan i zabrinut za budućnost zemlje. One iste koju su stvarali i na leđima nosili. One za koju su im sinovi iskrvarili, one koju su s takvim ushićenjem cijelog života sanjali. Pazite, lopovi, pazite. Jer kad vam majke i bake pod prozor dođu, kad iz svojih umornih grla prema nebu i vašim skupim prozorima zavrište, kad vas stignu njihove suze, kad vam u san dođu njihove umorne ruke, e tad se pazite. Prisjest će vam razuzdani cajka tulumi na kojima slavite nepravdu i otimačinu.
Dok sam pisao, srna se malo pomaknula. Podignem glavu s laptopa, podigne ju i ona s trave. Gledamo se, moja srna i ja. Kao da mi želi reći: „Buraz, ne vrijedi, život će i tebi i meni proći, sve će ovo brzo završiti, naše će bake i mame poumirati, ne ljuti se, ne buni se, ne bori se više.“
I poslušam ju, završavam tekst, nazovem mamu da joj poželim laku noć, pomolim se za baku, zahvalim Bogu za novi dan. Isti onaj u kojem će biti lopova, tužnih bakica u dućanima, nepravde i pljačke. Ali i isti onaj u kojem ću biti kakav jesam, u kojem će sve naše bake biti dobre i pobožne i u kojem će lopov sa strahom slušati stiže li u dvorište kombi. Laku noć drage naše bakice, hvala vam što ste se žrtvovale, želim vam da barem još jednom budete iskreno sretne, da pjevate i plešete, kupite novu haljinu, odete u restoran na večeru i vjerujete da je svako zlo za vremena. Laku noć.
freevoice.hr
http://freevoice.hr/zasto-nase-bake-ne-smiju-bit-sretne/
(107)