Tko mi je tebe Zvončice, poslao?
Tko je , dušo, tebe poslao? I zašto? Otkuda ti u zahrđalim hodnicima moga srca i što zapravo hoćeš od mene? Šta ću ja sad s tom tvojom kožom što miriši kao najslađi grozd? Što ću, ovako star i sebi težak, s tvojom uzburkanom krvlju koja obraze ti tako divno napuni? Što da kažem krvi tvojoj mladoj, kuda da ide teći i zašto?
Sjedi na balkonu s kojeg vidi se grad, stari umorni pjesnik. Nižem pitanja i evo, odlučih napisati nešto tvom budućem. Samouvjerenom mladom bankaru u odijelu, odlikašu za kojeg si se odlučila udati. Zalizanom i dobro odjevenom, u parfem natopljenom mladom tijelu kraj kojeg će uskoro spavati. Mladiću koji će te uskoro moći svojom zvati, čovjeku koji te zaslužuje, tobom se okolo hvaliti, na slavlja i prijeme te kao lutku voditi. Da se pokaže, da si cijenu digne, da snagu dobije i status podzida.
Bože kako ćeš biti lijepa kad te budu na oltar vodili, kako ćeš se široko smijati na pragu nove nade, na ulazu u ljubav, u sebi već odlučna da mu rodiš dijete. Malog anđela, što lijep će na mamu biti. I pametan. Jesam li rekao lijep? Jer, što će te bi dušo stari pjesnik koji na balkonu iznad grada nešto piše? Star sam, dušo, znaš to. Jednostavno me mamica predavno rodila. I bio sam mlad i okretan, igrao nogomet, boksao, tukao se. Da, da. Što se čudiš dušo? U mojoj je Dubravi to bilo kao vjeronauk. I važnije. Tebe tada nije bilo. Nigdje, ni u planu. Ni u prelijepoj mašti tvoje, kao ja, stare mame. Možda smo se skupa negdje igrali, možda sam u razredu s tvojom mamom sjedio, možda se na dječjem rođendanu s njom negdje u polumraku za ruku držao. Davno je to bilo, dušo moja mlada. U nekim drugim vremenima. Kad kave, praška niti traperica nismo imali. Ali smo voljeli i pjevali, na koncertima plesali, Bogu se uglavnom potajno molili. Tvoja mama i ja. Možda, dušo.
Sjedim na tom balkonu i na tebe mislim, gledam ti fotografije. Oči, kosa, osmijeh. Jesam li rekao oči? Ma pitam ja tebe dušo, kako ti mene možeš znati, kako možeš osjećati u meni ono što ni ja više ne osjećam? Puno ti pitanja postavljam, ha? U daljini zuje tramvaji, u jednom možda ti. Na povratku iz kina. Ne vidiš me, ali znaš da sam tu. Riječi starog pjesnika puno ti, kažeš, znače. Tramvaj se sve slabije čuje, pa ga nadglasa moje disanje. Duboko je i nesređeno. Stari se pjesnik gubi u sjećanjima na svoje ljubavi, na svoje tramvaje koje je na istim ulicama čekao. Broj 31, o koliko sam se puta smrzavao čekajući ga. A ti? Ne, danas se ide autom, druga su vremena, dušo. Znam.
E, pa vidiš, nisam ja za te… Za tebe je čovjek kao on. Fin, mladić na svom mjestu, ‘sve pet u imeniku’ tip. Njega uzmi, njemu reci da. Neću se ljutiti, važno je da si sretna, da letiš kao Zvončica.
Jer jedino ako budeš slobodna, ti Zvončice jedna, možda ćeš na ovaj balkon iznad grada ponekad sletjeti. Malo starog prijatelja pjesnika obići, ostaviti ga u mirisu tvoje kose, koji me nikada više neće napustiti. To se smije, to nije društveno neprihvatljivo, to je cool. Nek se stari pjesnik do skorog kraja života kupa u tom mirisu, neka svaku večer do kad sveci ne izgovore njegovo ime, čeka. I po zimi. Neka čeka. Sekunda s tobom starcu je kao cijeli život, kao vječnost. A ti se lijepo vrati svome mladom ljepotanu i budi mu dobra. I uvijek sretna. Jer taj će se smijeh čuti do mog balkona iznad grada. Lijepa, sretna, mirišljava, nasmijana. Moja Zvončica.
Toni Volarić
Izvor: freevoice.hr
(122)