Sreo sam Saru, nema za kruh
Sara je topla. Sara ima 39 godina, dva prekrasna mala dečka. Dva mala srca kao posljednji pozdrav tipičnog navijača ukradenog kluba iz Maksimira, pretplatnika na lokalne kladionice koji, kao, traži posao, ali ga, kao, nema. Sara. Mlada žena jakih ramena, kratke kose na ježa, velikih očiju i dugih nogu. Sreo sam ju pred Avenue mallom. Nismo se vidjeli od srednje. Prepoznao sam osmijeh. Ali su oči bile tužne. Kava?
Bilo mi je čudno, dečki su sjeli kraj nje i nisu, k’o moji, skakutali okolo niti tražili da im kupi slatkiše koji vrište pod neonom tog velebnog prodajnog mjesta izraelskog koncerna. Pogledam joj oči. Okružile ih bore. Al’ se Sara trudi sakriti zlo: ‘Pa čovječe, ne bih te nikada očekivala sresti, kako si, jesi se ženio, imaš li djecu?’. ‘Dva puta, moja Sara.’ I ispričam joj ukratko. Ipak, jedva sam čekao postavljati pitanja. Ja sam taj, ne? Ja postavljam pitanja, Jodie Foster ili Brian Ferry odgovaraju. Ali, ovdje sam se pred Sarom iz mladosti bojao odgovora, na licu sam vidio nakupljeno zlo.
‘A ti? Gdje si, šta si?’
‘Dečki jeste vidjeli umjetni vodopad? Odite malo pogledati.’
Otišli su i znao sam da je dobro da sjedim.
‘Toni, ja ti nisam baš dobro prošla. Od srednje sam malo zaglibila, bilo je tu svega, ako znaš šta mislim. Društvo, cuga, starci u razvodu, doslovno sam bježala od kuće da ne gledam svađe.’ Pogleda tim velikim očima prema dva mala anđela kod izraelskog vodopada i nastavi:
‘Sa svakakvim sam se ljudima družila, kužiš?’
Pretpostavio sam šta bi moglo biti.
‘Čija su djeca?’
‘Jednoga od tih svakakvih ljudi, htjela sam sačuvati vezu, mislila da će se promijeniti i biti uz mene. Niti vjenčali se nikad nismo.’
‘Nije se promijenio?’
‘Nije.’
‘Od čega živiš?’
‘Unajmljujem stan, tu u Travnom. Dobivam neku pomoć za djecu, on nekad nešto uplati.’
Iza nje je u daljini, iza kineskog paviljona ostataka nekad velebnog Zagrebačkog velesajma, nebo bilo crveno. Pokušavao sam ne pokazati zbunjenost. Nisam uspio.
‘Ako ti moraš ići, u redu je’, rekla je moja stara školska prijateljica. Ali, oči su molile da ostanem, oči kažu sve. Niti kavu nije htjela naručiti, po navici. Nema za platiti harač od 500 posto marže na pola deci crne vode koja u pripremi ugostitelja košta 2 kune. A traži za nju 12. Sara mu to platit ne može.
‘Tu sam, pa nismo se vidjeli 25 godina, možemo valjda za svaku godinu popričati po minutu’, glumio sam opuštenost.
One su crne oči opet malo zasjale, one se zadnjih godina vesele i naznaci dobre vijesti.
‘Iskreno, kako živiš Sara?’
‘Pa evo, iskreno, sretna sam kad mogu s frendicom na kavu, skupo mi je to. Dečkima kuham variva, na moru nismo bili, robicu za njih uglavnom mijenjam s ljudima na Faceu. Dobro je, idu dani.’
‘Dobro je, jebote?’
‘Oči su ti upaljene, puno plačeš?’
‘Svaku noć kad njih dvojica zaspu. Gledam ih i ne znam sebi odgovoriti kako ću ih uzdržavati dok ne odrastu. Vjeruješ mi da sam pomišljala ubiti se?’
‘Vjerujem. I ja sam prije par godina.’
‘Ali, onda si mislim pa to će onda za njih brinuti, bit će siročići. Neke su me cure prije par godina ubacile u jedan zagrebački hotel, znaš o čemu govorim.’
‘Znam.’
‘Bila sam s trojicom Toni, dolazila ujutro doma zgažena, tuširala se sva tri puta po pola sata, plakala i jecala. Ali sam im kupila novu robu, palačinke smo tih dana pekli. S Nutellom, jebote.’
Bio sam u potpunom šoku. U moj je koliko toliko stabilan svijet zaronila cura koja se prodaje u hotelskoj sobi da bi prehranila djecu. Jebem ti mater i socijalizmu i kapitalizmu i komunizmu! Šta ste od ljudi napravili, kriple i zvijeri, zombije. Od lijepe cure ostala je tuga i jad.
I kao kad stojiš na pruzi i vidiš vlak koji te juri pregaziti, vidio sam budućnost. Sjedeći preo puta školske prijateljice, znao sam da joj moram pomoći. I jesam, ali ne bih sada ovdje objašnjavao i puno se hvalio. Sve smo dogovorili, iako je govorila da ne dolazi u obzir.
Odmah je kupila dečkima po jedan Macho od čokolade. Gledali su u čudu i polako ih odmotavali. Male ručice rođene ne svojom voljom u siromaštvu, držale su smrznutu kremu, kao da uopće nije hladna.
Ne znam kako će sve završiti. Hoće li se Sara kada opet iskreno smijati, hoće li njezina dva dečka u iznošenim dokoljenkama biti dobri ljudi? Ali, ono što je pravo pitanje je jesmo li mi, ostaci kave takve srednje klase, uopće svjesni koliko je sto kuna? Školska od toga kuha tjedan dana, pas ti mater i kuhanju! Pitati jesu li toga svjesni izraelski, kanadski, hrvatski ili njemački prekupci i nakupci prirodnih bogatstava ove zemlje, nema niti smisla. Šta njima znači život moje školske? Šta je njima, kad jure tri puta farbanim tunelima u darovanim Audijima, važna muka mlade mame? Šta se nije snašla?
Sara i dečki preko ogromnih su zebri već domaknuli prema neboderima koje su komunisti gradili narodu da živi kao papige. Ona se još jedanputa okrenula i mahnula mi. Barem na deset minuta sretna. ‘Bok Sara, bok školska. Vidimo se. Sigurno!’
Toni Volarić
Izvor: freevoice.hr
(454)