Naslovna Novo Otkad se nisam popeo na drvo

Otkad se nisam popeo na drvo

36
0

Želim ti puno uspjeha! Je li to tako teško izgovoriti? Želim ti da uspiješ, da ostvariš snove, da bueš dobar u svom poslu, da te priznaju i slave, da te dobro plate, da se popneš na to drvo.

Ajme, otkad se ja nisam popeo na drvo. A imao sam svoju trešnju, znao sam napamet gdje moram stati, gdje se rukama uhvatiti, kako težinu prebaciti. I znam dobro što znači popeti se na drvo, savladati izazov, pogledati svoj mali svijet odozgora. S trešnje sam, prijatelju moj dragi, s visoka vidio svog psa, njegovu hrđavu posudu za vodu, s te sam trešnje svijet drugačije gledao. Eto, to želim i tebi, da mozgu ne dopustiš da bude zarobljen okvirom koji nameću pokvarenjaci u odijelima, da im ne vjeruješ. Kad te stisnu, kad misliš da po tebe dolazi njihova mentalna policija, s ogradom za tvoj ludi i slobodni mozak, pobjegni na svoju trešnju. Popni se na drvo. U gustoj te krošnji, punoj nabreklih tamno crvenih plodova, neće moći vidjeti. Pretražit će sve prostorije, podići svaku kutiju s igračkama, otvoriti sve ormare tvoje svijesti, ostaviti ti pozive na sve njihove jebene šaltere, upozorenja i opomene. Ali ti mozak, pun tople krvi ušećerene trešnjama, neće moći zarobiti.

Zato kažem želim ti da se popneš na drvo. Penji se prijatelju na više grane, gdje se svrake gnijezde, penji se jače i više, budi svoj, stara će te trešnja, kao i u djetinjstvu skrivati. Od laži, ograničenja, zabluda i jarma sustava. Šta ti imaš s tim sustavom, šta ti i ja imamo s nekim sekretarima, činovnicima, inkasatorima, kontrolorima, kondukterima, poreznicima, otimačima, uzimačima, kradljivcima, carinicima? Neka nađu sebi trešnju, našu, na koju se penjemo od djetinjstva, im ne damo.

Kad ih vidiš da odlaze niz ulicu, tamo prema susjedovoj kući, polako siđi. Tek onda, jer bi se neki od njih mogao okrenuti, lukavi su to stvorovi. Cijeli ih život uče kako uzeti, kako podjarmiti, zauzdati, oteti, procijeniti, misli podanika okupirati. Ali, tebe, mene i našu staru trešnju, neće pobijediti. Jer, mi smo prijatelju rođeni slobodni. U Dubravi. A takve nije lako upregnuti. Tu krv nije lako kanalizirati. Takvom srcu teško ćeš naređivati. Takvo srce voli koga voli, ljubi koga želi ljubiti, takvo srce kuca za koga izabere kucati. I ne mogu autokrati i njihova djeca smisliti sustav koji će takvom srcu stati na kraj. Pa čak i da krenu od vrha naše ulice i krečom označe kuće nas neposlušnih, nas koji smo svoji ostali. Režimi i sustavi se mijenjaju, mi se, prijatelju, istom Bogu molimo. Oni bogove mijenjaju kako im treba, uniforme presvlače, odijela kupuju, kravate usklađuju, značke stranačke iznad srca zabadaju. Mi ne.

Želim ti da se popneš na svoje drvo. Majko, otkad se na drvo nisam popeo. A ti? Zato, obećaj i meni i sebi da ćeš ujutro, još snen i zamusan, izaći na dvorište i koliko god ti godine otežavale, osvojiti tu trešnju svog djetinjstva, sjetiti se koraka i zahvata, umorno tijelo nekako na stare grane uspeti, srcu nadu vratiti. Svašta nas je šibalo, prijatelju, znam. Ostarili smo od uspomena, umorili se od borbe za pravdu. A pravde nema. Al’ je stara trešnja tu. Najedi se do sita, kao nekada, gutaj krv tih čvrstih boba, koštice pljucaj, mušice otpuši. I još mi nešto prije nego zaspemo, moraš obećati. Pusti sok neka curi niz vrat, neka trag na bijeloj majici ostavi, kao nekada. Neka curi božji nektar, neka te tvoja trešnja zauvijek obilježi. Majicu ne peri, neka nosi znamen slobode.

Želim ti da se na drvo popneš. Da se u krošnju sakriješ. Da za tebe i mene sustavi ne postoje. Samo naša vruća trešnja. I sloboda.

Toni Volarić

(36)

Tagovi:


OSTAVITE KOMENTAR

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*