Naslovna Novo Opet prazan stan

Opet prazan stan

82
0

Opet prazan stan. I opet prazan papir. I pritisak administracije. I snovi o prošlosti, o noćima ljubavi, o strasti. Miris nje. Ustreptale, lude, zgrčene i propete. Nasmijane kao dijete. Kao dijete u meni. A s tim malim prilično često razgovaram. Ooo, da. Vuče me u dubine djetinjstva, kad sve je bilo jednostavno i jasno. Ja se igram, mama i tata brinu. A danas, kad se penjem u avion svaki, ali svaki puta pomislim: ‘Bože, ak’ se ovaj sad sruši, šta će moji dečki?’. Sjedim na balkonu iznad grada, istom onom na koji će valjda jedanputa sletjeti Zvončica. Iz susjedne zgrade čuje se stara Oliverova pjesma. Slike su odmah tu, baš kao što je Rajko uvijek govorio. Kraj mene sjednu bakica koja krade jaja, trudnica iz Lapada, Zvončica, Marija koju progone utjerivači dugova, voditeljica koja se mora ševit s frajerom iz T coma, mali komunist i čuvar tuđe opreme, presvučen u vjernika. Roštiljamo. Moji likovi i ja. Odlazim li ja to u ludilo? Ili je normalno povremeno sjesti sa svojim ljudima koji ti nose tekstove i stotine tisuća čitatelja tjeraju u plač ili smijeh?

Opet prazan stan. Otvoriš vrata, spotičui se o kofere i torbu s laptopom. I nitko ti ne potrči u susret. Nitko se ne smije, nitko te ne grli. Jer si sam. Jer si tako valjda zaslužio. Jer si valjda loš, ili čudan, ili boem kako kaže ONA. Stan pretrpan knjigama i DVDima. Ona poslala da se riješi zadnjih tragova mene. Sjednem na jednu hrpu knjiga na rubu suza. Samoća jede ljude. Ili samo mene. Šutim i gledam sijedo lice Billa Clintona s korica knjige o njegovu životu. I taj je igrao dok ide, ide. Znao je da će bit loše, ali nije stao. Nije mi jasno što će ljudima droga. Misli rade tako dobar posao da si nakon pola sata umoran ko pas. I treseš se od sjećanja, od ljubavi koju nisi uzvratio, od osmijeha koje nisi poslao natrag, od očekivanja koja nisi ispunio. Boem. Evo ti sad, čujem izdaleka. Sad glumi boema i ostani neformalan i reci svima što misliš.

Nije li ti vrijeme za obitelj? Je li uopće ikada vrijeme za to? Nije li ljepše sam odlučivati kuda ćeš, kada i zašto ići? Nije li vrijeme da ti netko tko te voli, a ima ih, skuha domaću juhicu? Je, čujem moje staro srce kako me uvjerava. Okupi svoju i njezinu djecu, uzmite kuću u Dubravi, nabavi dva psa, kupi veliki auto i izjuri iz sjećanja. Vrijeme ti je buraz. Cure ti sekunde. Treba se smiriti i s nekim mirno stariti, ne možeš cijeli život izbjegavati okvir i misliti da je ono negdje tamo bolje i ljepše. Ne možeš lutati vječno. Treba ti da te netko navečer pokrije, da te zagrli neka ruka, da te pomazi i kaže da će sutra sve biti dobro. Da, treba mi to. ‘Jer nikad više vratiti se neće, nikad više’.

Napunit ću kadu. Dugo u njoj ležati i slušati Gibu. Priznajem. Donijet ću u toj toploj vodi neke odluke. I onda, kad mi već bude malo hladno otipkati poruku: ‘Volim te i hvala ti što si uz mene. Želim da živimo zajedno, želim imati s tobom dvorište mirisne trave, želim s tobom posaditi voćke i gledati kako rastu, želim našoj djeci dati sve što mogu. A mogu dosta. Neka iza nas daleko ostanu patnje i pogreške, loši ljudi i odluke. Neka naša djeca trče Dubravom, nek budu zauvijek sretna. I kad nas dvoje, draga moja, spreme na Miroševac. Nek nam djeca budu sretna i snažna. Neka pamte kakvi smo bili ljudi. Neka budu bolji od nas.’

Pas mater. Opet prazan stan.

Toni Volarić
Izvor: freevoice.hr

(82)

Tagovi:


OSTAVITE KOMENTAR

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*