Naslovna Novo Nije ovo samo snijeg, ovo je ljubav

Nije ovo samo snijeg, ovo je ljubav

59
0

Sjedim pokraj prozora dok vani zlatne pahulje pokrivaju šumu. Jedna drugu stižu na kilometarskom putu prema mom dijelu vrta. Jedna po jedna, kao bijele sestrice, sjedaju na djeliće našeg vrta, omataju ga da ne nazebe. Izađem na balkom i otvorim usta prema nebu. Mali mi kristalni prijatelji, zrnca zaleđene Božje kiše, klize niz jezik, hlade grlo koje je dugo pjevalo.

I to glasno pjevalo u dvoranama, za publiku, za ljude koji su se doma spremili, lijepo odjenuli, da bi me čuli. Molim vas pahuljice da mi grlo ne zaledite, molim da se na vrijeme otopite, da mogu još prije kraja dečkima mojim nešto otpjevati. Bit će to mali koncert za moje ljude, bez karata i novinarskog popisa. Zato bi bilo važno da mi vi, male ledene kraljice, na zaledite grlo. Ali, neću zato usta zatvoriti, jer vam vjerujem. Pa ne može kristalna voda koju nebo šalje nama mučenicima, biti zla i ljudima naštetiti. Ona je poslana da zabijeli, da prekrije grijehe, da utopli korijenje, da u jazbinama malo izolira zeca, dok brine za svoje brkate bebe. Pod snijegom je toplije, pod snijegom je sigurnije, pod snijegom se grijesi kvarnih ljudi i pohlepnih životinja, manje vide. Snijeg pokriva nevinu krv prolivanu našom grudom. I onih koji su osvajali i onih koji su se branili. Svu krv pokriva. Snijeg skriva vuka i vukove, kurve i lopove, naše bakice zabrinute za sutra, naše grobove oko kojih se molimo, naše drage bez kojih smo mislili da ne možemo. Snijeg, znate, pokriva i stare isprane i isušene križeve. Malo pomalo penje se po njima, prema onim pločicama s natpisom „Počivao u miru“. I tako se križevi sve manje vide, tko zna koliko će od njih ostati viriti do jutra. Možda samo vrhovi, možda ih uopće neće pred očima biti.

Gledam kroz prozor prema šumi i mislim da ljude bez prozora, bez juhe i kreveta. Ne zato što sam jako dobar i velikodušan. Jednostavno mi oni prvi padnu na pamet. Možda se i oni, kao kad su bili djeca i još se nečemu nadali, vesele mojim hladnim princezama što ih nebo po Zemlji prosipa. Možda su se, dok stoje pred supermarketima novih Engleza, na kratko nasmijali, možda im se pred očima, kao i meni, odvrtio film stare mame koja ih sa sanjkanja doziva. Možda se večeras, kao ja, prisjećaju sedam šnita kruha i putra s češnjakom zbog kojih su čak i tako važnu i hladnu igru prekinuli. Pa pojurili natrag samo napola čuvši mamu kako za njima viče: „Da si doma kad se svjetla upale“.

I na kraju razmišljam o onima koji ovo bijelo blagoslovljeno čudo gledaju kroz prozore bolničkih soba. Neki bijelu ljepotu vide zadnji puta, neki jutro kojem se nadam, neće niti dočekati, neki sutra neće mokrih guzica na najbližem brdu sanjkati. Poletjet će ususret pahuljama, vinut će se visoko i negdje iznad naših domova, sa zaleđenim princezama veselo plesati. Susrest će se, pahuljaste princeze na putu prema dolje i mučenici na putu prema gore, zagrliti jedni druge, kolo veselo raširiti, lebdjeti, uspavanu Zemlju odozgo gledati, nama koji hrčemo se smijati. Bit će to noćas tulum pod oblacima, bit će to, dragi bolesni i ostavljeni, bijela i samo vaša noć. Dok mi i naša djeca dolje spavamo, vi ćete po nebu skakutati, vrištati od sreće. Pahuljice što će pomoći Zemlji, a vi kojima je vrijeme među smrtnicima isteklo, zato što više ništa ne boli i nestao je strah.

Ovo nije samo snijeg, ovo nema veze s ciklonom u Genovskom zaljevu, ovo je bijeli i ledeni ples ljubavi, ples oproštaja grijeha, ovo je tiha i velika tajna. Ma, da ostanem budan da vas možda gore negdje vidim kako plešete? Da otvorenih očiju dočekam hladnu zoru, zadovoljan što sam jedino ja vidio vašu sreću, što jedino ja znam da ovo noćas nije bio samo snijeg…

freevoice.hr

(59)

Tagovi:


OSTAVITE KOMENTAR

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*