Naslovna Novo Kako na ne-balkanskom Balkanu biti otac

Kako na ne-balkanskom Balkanu biti otac

36
0

Ona me dugo gleda preko kave s toplim mlijekom i onda, kao da je smišljala godinama pita: ‘Dobro, zašto više ne pišeš?’. Evo, pišem. O njima dvojici, o čemu bih drugome? O dečkima koji su dio mene, o dvojici anđela koji su na kraju krajeva, jedini smisao života. Njih podići, uz njih stajati. Prvi dan škole, zadnj dan škole, u prvoj ljubavi i patnji, prije testova, u temperaturama i vodenim kozicama.

Nemaš ti tu puno izbora, imaš biti zdrav i sposoban, imaš zaraditi i nositi nas na leđima, kao da mi poručuju, gledajući me u oči. OK, dobro, tu sam. I ti, dragi tata neka druga dva dečka, moraš biti jak. Znam, hrvatska verzija kapitalizma i jedan od 200 bogatih vlasnika te tlači. Teško ti je, dođe ti pet puta na dan da uzmeš tog partijskog poslušnika u svoje ruke, da patnja i ponižavanje prestanu. Ali onda dođeš kući iz tog pakla, anđeli ti dolete u susret, čvrsto te zagrle nevinim ručicama i – patnja nestane. Preplavi te sreća. Njihova sreća ispuni ti žile, pa brzo proteče umornim tijelom, kao infuzija ljubavi, kao droga iskrenosti i lojalnosti. Svi problemi istope se u tom zagrljaju i mirisu njihove kože i kose. OK, doma sam, na sigurnom, do sutra nema više muke. A sutra je daleko.

Počeo sam djecu, ne samo svoju, doživljavati kao neke male osigurače, kao impregnaciju dobrotom. Pa, uvjeren sam, da bi bez njih bilo puno više pretučenih, pa i mrtvih svakog dana na ulicama. Zamislite samo u prometu. Koliko ste puta izazvani od nekog primitivnog rođe, ostali u autu, misleći na svoju djecu. Čak i zamisliš da izlaziš i sav instinkt iskustvo iz okršaja, neki i sve treninge borilačkih vještina, uspijevaš sabiti u jedan jedini udarac. E, taj udarac ubija primitivca. Ali, halo, čovječe, ljude se ne ubija, pa čak niti one koji, kao neki vražji upaljači, lutaju ulicama i traže probleme. Njih pogotovo. Ne izađeš iz auta, pomoliš se, ako moliš. Ili jednostavno brojiš do famoznih deset. Ostaneš. Ne izazoveš tragediju. Ne nasjedneš. Ostaneš sjediti u onome što Gibo zove urnom na cesti. Dočekaš zeleno, ne pogledaš vražjeg izaslanika uopće. Samo se odvezeš kući. Svojoj djeci. Još si malo bijesan, još mu opsuješ, još mu mali luđak u tebi želi vratiti i zgaziti zlo koje ga goni. Ali si i sretan što si ostao svoj.

Teško je na ovom ne-balkanskom Balkanu biti muškarac. I otac. To posebno. Vidiš nepravdu svaki dan, ali sve zbog njih. Sve zbog njihovih očiju. U kojima želiš i moraš ostati uzor. Legneš kraj njih, slušaš kako dišu, zahvališ Bogu na još jednom danu i polako se prepustiš snu. Zagrljen. Voljen. Otac. Tata. Na Balkanu koji to i nije. Ili je. Zato svakom ocu koji je ostao uspravan treba čestitati.

Toni Volarić

(36)

Tagovi:


OSTAVITE KOMENTAR

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*