Naslovna Novo Dida, oprosti mi što odlazim

Dida, oprosti mi što odlazim

64
0

Ostaviti moje more, ostaviti ulice koje miriše na djetinjstvo, otići zauvijek? A zašto bih otišao, tko nas je doveo pred takvu odluku, kome je to i zašto bio cilj? Silazim do moje male šljunčane plaže, vučem noge po bijelom kamenju moje mladosti, tu di me dida vodio na kupanjem tu di sam prohodao i shvatio onaj vječni ritam izmjene lijeve i desne noge kako bih došao doma ili u crkvu. Uzmem šaku šljunka i pomislim: „Je li to isti onaj kamen mog djetinjstva ili ga je more odavno odnijelo u dubine? Je li to isti onaj kamen na kojem smo se prvi puta u polumraku poljubili ja i Ona? Ili je kamen koji joj se, mojoj 17ogodišnjoj prvoj ljubavi, zaglavio među nožnim prstima te noći, već dugo ispod neke školjke u dubini?

Je li Bože ovo uopće više moja zemlja i moja plaža? Legnem kao uvijek na tu usitnjenu bjelinu, iako znam da će prašina ostati po leđima. Koliko sam samo puta ovdje legao prije velikih odluka u životu, koliko sam puta pratio tragove aviona na putu u bolji i blještaviji svijet, u koji ću sutra i sam. Prije ispita, prije nego ću je zaprosit, prije nego ću prvi puta postati otac, prije nego ću otići u rat. Ovdje sam u nebo gledao, ovdje potiho Boga zazivao, ovdje sam utjehu i savjet tražio. Tako i sad. Izvadio sam avionsku kartu i položio ju na kamen pokraj glave, valjda da ju Bog bolje vidi. Ko neki nebeski kontrolor, ko neka anđeoska patrola, kao službenici neba koji moraju vidjeti da se ne švercam. Evo gospodo, karta za bijeg je tu. I je li odlazak za životom dostojnim čovjeka uopće bijeg? Od koga bježim? Od lopova i mafije, od povlaštene kaste, od korupcije, od kurvi i namještenih natječaja, od lažnih domoljuba i svog zla koje su mojoj zemlji nanijeli. Eto od koga. Idem jer će mojoj dvojici sinova i Njoj biti bolje da pošteno radim i zarađujem, jer ne možemo više kupovati tijesto na pet rata. Eto zato. Iz daljine do mene dođu zvuci divlje glazbe, svadba je negdje blizu. Pa se sjetim naše. Kako je lijepa bila, kako mi je srca skakalo u grudima, kako sam ju ljubio, kako su me prijatelji i braća te noći grlili, kako smo plesali, sretni što smo preživjeli i kući se svojim ljubavima vratili!

A vidi nas danas. Šaka jada. Ako nisu u kladionici, onda su za šankom, ako nisu pred televizorom, onda su u podrumu s iglom u ruci. Ako nisu pred dućanom s plastičnom pivom, onda su u bolnici. Ako su živi. A mnogi nisu. Glazba sa svadbe sve je glasnija, do mene dolazi neka neuštimana verzija Moje domovine. E, kako smo to pjevali nekada, dok smo još vjerovali da se borimo za slobodnu i neovisnu zemlju! Sad je zemlja koju smo sanjali otprilike ovakva kako zvuči izvedba na obližnjoj svadbi. Sjena originala. E pa vrijeme je sada za odlazak. Sa svog. I prepuštanje tog svog nekom svjetskom nakupcu, treba mu predati ceste, vodu, šume, plaže, možda i ovu moju malu na koju me dovodio dida. E, dida moj, mogu ti reći da je bolje da nisi više tu, da ovu tugu ne vidiš. Dobro si govorio, polako s promjenama djeco, polako s promjenama, ovo su sve dica onih koji su nas pedeset godina držali u jednoumlju. Imao si pravo, dida moj dragi. Ali, nemam više kuda, s ove ću plaže doma, s dečkima napisati zadaću, spremit ih na spavanje, Nju do dugo u noć ljubiti i suze joj brisati. A onda ću na aerodrom, u zrak iznad ljubljene grude, preko puteva kojim sam sa suborcima hodao i padao. Preko mjesta na kojima su mnogi od njih zadnji put udahnuli. Daleko idem dida, daleko. Znam da si sad ljut, znam da si govorio da se zemlja dide svog nikada ne napušta. Moram, vjeruj mi, moram. Ne mogu više gledati debele vratove okovane skupim zlatnim lancima, ne mogu više trpiti nepravdu, ne mogu Njoj pred oči u kojima vidim da sam slab. Ne mogu biti glista, dragi dida. Idem ja, oprosti mi.

Toni Volarić

(64)

Tagovi:


OSTAVITE KOMENTAR

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*