Cura ispred mene na pričesti
Ostani još malo. Javi na posao da si bolesna. Laži i ostani tu kraj mene. Al’ meni nemoj lagat. Ako si rekla da me voliš, onda mi nije drugo preostalo nego da ti vjerujem. Opustio sam se, siguran da imam nekog tko me voli. Nekog nasmijanog i vedrog, tebe nasmijanu i vedru. Vjerovao sam ti kad si rekla da me voliš. Al’ ne voliš me. Ne mene, ovako nesavršenog i poročnog, ne mene odsutnog i površnog, ne mene. A vjerovao sam ti. Pa rekla si da me voliš. Zašto bi to netko rekao, a da tako i ne misli? Pa takve stvari, čak ni djeca kakva smo bili, ne govore onako. I sad sjedim ovdje sam i sjećam se nas. Kako sam te one nedjelje vidio u crkvi, kako sam cijelu misu gledao u tvoju kosu i vrat i nadao se da Bog ne gleda baš u mene. Sve sam pokušao da na pričest idem odmah iza tebe. Cijelim kratkim putem do oltara udisao sam te, srce mi je skakalo od mirisa tvoje kose i sapuna, znao sam da te volim možda i više od tijela Kristovog koje ću za koji tren uzeti. Zavidio sam tom svećeniku koji ti spušta hostiju na jezik, o kako sam mu zavidio te nedjelje. Stalno sam razmišljao kako on ama baš ništa nije napravio da bi uživao u tom čudnom i putenom trenutku pričešćivanja moje nove ljubavi. Ja sam taj koji te voli, taj koji udiše tvoju mladost u svoju, ja sam taj koji je spreman pasti pred tobom na koljena i zamoliti te da mi budeš žena, da mi daruješ dio dana koji te dijele od leta među oblake. Ostani draga moja još malo, tu, u tom toplom krevetu, tu, kraj mene zaljubljenog, ne tjeraj me da otvaram oči zatvorene od užitka, otežale od čiste ljubavi i želje. Ma i da otkaz dobiješ, nije važno kao to da tijelo ne odmakneš od mog, nije važno kao to da nas ovako prepletene još malo s neba gledaju anđeli i Bog. Sjećaš se kako sam ti nakon te mise prišao i počeo nešto nesuvislo mucati, otvarati usta, kao čovjek sa slikom i bez tona. Htio sam reći da si od sunca ljepša, od neba važnija, htio sam da znaš da te nosim u grudima, da je srce moje umorno jer kuca i za tvoje, da nam se poklapa čak i ritam disanja. Htio sam ti odmah tamo u crkvenom dvorištu objasniti da si moja, da je to tako i da će tako zauvijek biti. I od tada, od kad si me pogledala u oči, tim zlatnim zjenicama, od kad su mi rekle da si tu uz mene, od kad sam u njima, ko u jezeru, vidio našu djecu, od tada život dijelim na prije i poslije tebe, znaš? Fotkali su nas tada zajedno, moji prijatelji, fotićem nečijeg tate, onim velikim i nezgrapnim, pa fotku razvili i nalijepili na oglasnu ploču naše škole u Dubravi, sjećaš se? Ma sjećam se draga svakog susreta za vrijeme odmora, na starom hodniku škole kojoj su režimi i ideologije mijenjali ime, svakog ukradenog smješka u prolazu, znam šta si imala na sebi, te bijele dokoljenke i plavu bluzu. Sjećam te se danas, moja stara ljubavi, mislim na tebe ne bih li te nekako dozvao. Ne čuješ taj zov, kao što ga nikada čula nisi. Sjedim, evo, večeras star i sam u istom onom naslonjaču u kojem smo se ljuljali, gledam stare fotke, papirnate i skliske svjedoke svojih osjećaja iz mladosti. Ponekad, znaš, pomislim da samo moram izaći iz kuće i krenuti prema gradu, ponekad vjerujem da ćemo se sresti, moja davna ljubav i ja, posve slučajno, spontano, od neba zacrtano. Ponekad vjerujem da ćemo jednom ipak biti. Al’ nećemo. Ti si moja vječna patnja, ti si moja životna praznina, moj šareni balon bez zraka, vječni san mirisne kose u pričesnom redu ispred mene. Uvijek ćeš to i biti. Vrijeme leti, mjeseci, Božići, borovi, proljeća i pupoljci, mora i kreme, soli za kupanje, baterije i sijalice, akumulatori i žice, pisma u boji, SMS poruke, sve se brzo troši, mijenja i nestaje. Samo moj san o tebi ostaje zauvijek. Sjedim danas sam i gledam sliku dvoje djece nakon mise, na dvorištu, poslije oproštenja grijeha. Sjedim i gledam tog dečka koji kao da ima grešku pa voli cijeli život istu, dok sve druge k’o statisti, kroz njegove filmove prolaze. Vidim ljubav u njegovim očima, roza cipele na njezinim nogama, vidim puno djece Božje, čistih srdaca poslije molitve. E pa , ovime javljam da jedna velika i meni važna molitva nikada nije uslišana, ostvarivač želja na njoj je ozbiljno zakazao, nije mi bila namrijeta ta cura u bijelim dokoljenkama. I danas otkako si zadnji puta od mene otišla, svake nedjelje, ovako star i umoran, na pričest idem polako i sa svakim se korakom prema oltaru sjetim nje. Gdje se i s kime budi, kuha li ili joj kuhaju, ljubi li ili ju ljube, plače li ili zbog nje, kao ponekad ja, plaču? Dok zbor slabašno pjeva „Klanjam ti se smjerno“, u sebi za nju pjevam i ja. Kao onog davno jutra, kao one nedjelje, kad sam između taktova u sebe udisao nju. Ni ta se nedjelja, ni moja dječačka ljubav neće vratiti. Ili?
(114)